Tko god je tih godina prolazio Šalatom morao je vidjeti ljude koji ne dižu pogleda s vrhova svojih cipela
Od ranoga je jutra, svakoga radnog dana, zagrebačka Šalata bila puna ljudi, muškaraca i žena, uglavnom u godinama, koji bi stajali s obje strane ceste, gledajući sebi pred noge, bez interesa za razgovorom i za gradom u koji su došli poslom i po nekoj svojoj muci. Dalmatinke u vječnoj crnini, starci iz Ravnih Kotara, koji su svoje epske brkove krenuli puštati u neka davna, sretnija vremena, kada im je svaki susjed bio bratom i oni su svakome bili braća, pa Kordunaši i Banijci i rijetki preostali Ličanin, te Slavonci i Slavonke, što su došli u Zagreb samo da bi dobili onaj veliki četvrtasti ćirilični pečat, pa da s njime mogu u posjetu svojima. Tom šutljivom svesrpskom saboru u centru Zagreba, u elitnome kvartu, ispred kuće što ju je svome teatru i gradu kao legat ostavila Mila Dimitrijević, velika hrvatska glumica srpskoga roda, i ne sanjajući, Jugoslavenka, da će tu jednom biti ambasada SR Jugoslavije, pa Srbije i Crne Gore, te na kraju i same Srbije, svakodnevno bi se pridružili, i s braćom istočnoga obreda pomiješali, i rijetki Hrvati, opet uglavnom starije dobi, kojima je također trebao taj veliki četvrtasti pečat da posjete nekoga svog, brata, sestru, sina ili kćer, što su se ženili i udavali po Beogradu, Novom Sadu ili negdje još dalje, tamo duboko u Srbiji, među narodom za koji se ovdje već cijelu vječnost ne želi ništa znati. A nekada smo bili jedan svijet, pa se nije ni računalo da se ženidbom u Srbiju odlazi negdje daleko. Ali eto, došla su bila neka vremena da od Beograda nije bilo daljeg grada. Na koncu su, ispred ambasade na Šalati, pognutih pogleda, duboko posramljeni, jedni uz druge stajali Srbi i Hrvati. Sram jednih nalazio je razloge u činjenici da su ostali manjina među svijetom koji je od njih očekivao da se srame već i zato što su Srbi, dok su se drugi sramili jer im je sudbina tako namjestila da budu još prezrenija manjina, iako imenima i prezimenima pripadaju većinskome svijetu. Tko god je tih godina prolazio Šalatom, morao je vidjeti ljude koji ne dižu pogleda s vrhova svojih cipela.

U mome istrošenom i odavno poništenom hrvatskom pasošu skoro da je na svakoj trećoj-četvrtoj stranici po jedna viza SR Jugoslavije. Ali ja nisam osjećao nikakvu nelagodu, nije me bilo sram, jer sam u Srbiju putovao mimo rodbinskih veza i egzistencijalne potrebe, po vlastitome izboru i slobodno. Skoro da je u tome bilo i neke provokacije. Osim toga, još jedna je važna razlika između mene i tog tužnog srpskog i hrvatskog svijeta na Šalati: svoju vizu nikada nisam ni minute čekao, išao sam preko veze, kao pisac ili novinar, u svakom slučaju kao izdvojen slučaj, pa bih još bio ponuđen i kafom. Na kraju sam, malo pred ukidanje viznoga režima, dobio i višekratnu vizu, na šest mjeseci. Nisam iskoristio tu svoju povlasticu, jer je proveden taj silno važan akt normalizacije međudržavnih odnosa, čije duboke ljudske, psihološke i socijalne važnosti nisu ni mogli biti svjesni oni koji nikada nisu stajali ispred vile na Šalati ili koji su imali tu povlasticu da im je viza dodjeljivana bez čekanja i skoro kao neka vrsta počasti. Ukidanjem viza srpskoj zajednici u Hrvatskoj, a pogotovo tim preostalim starcima i staricama iz poluspaljenih i spaljenih sela u kojima nitko osim njih i ne bi želio da živi, skinuta je s leđa kolektivna krivica za nešto u čemu, uglavnom, niti su učestvovali, niti su na to imali utjecaja. Prestali su biti krivi za vlastitu povijest. I što je simbolički manje važno, ali je u praktičnome i životnom smislu skoro još i važnije: kada su ukinute vize, mnogi su mladi i urbani Hrvati krenuli preko granice, u upoznavanje svijeta o kojemu su, na televiziji i u novinama, mogli čuti sve najgore, ali za koji su, makar i instinktivno, znali da je dio ljepše prošlosti i dubinskoga kulturnog identiteta njihovih roditelja. Istovremeno, krenule su i posjete iz Srbije, zasvirali su na zagrebačkim pozornicama novi srpski bendovi, pojavile su se srpske registarske tablice na ulicama i skoro da su ljudi opet postali normalni. Valjda se više ni onaj tužni svijet što je čamio na Šalati nije morao sramiti sebe i svoga imena.

Jedna mafijaška likvidacija u kojoj je stradalo dvoje ljudi, a u kojoj su, izgleda, učestvovali i atentatori iz Srbije, bila je dovoljna da se na Hrvatskoj televiziji i u pojedinim zagrebačkim novinama, uglavnom među desnim komentatorima, krene zazivati povratak viznoga režima sa Srbijom. U samo nekoliko dana, često zahvaljujući upravo angažmanu novinara i novinarki za koje se zna da su bliski s mafijom, stvoren je mit kako u Hrvatsku svakodnevno stižu pljačkaši banaka i ubojice iz Srbije. Da nije njih, ovdje niti bi se kralo, niti bi se ubijalo. Sanaderova je vlast rezolutno i nedvosmisleno odbila mogućnost povratka viza, ali to ne znači da je s ovom pričom gotovo. Ti ljudi bi voljeli da se vrate dobra stara vremena, kada je običan svijet od srama gledao u vrhove cipela, a svaki viđeniji beogradski mafijaš imao je važeći hrvatski pasoš pa mu za Hrvatsku i nije trebala viza.

Miljenko Jergović / Politika