Jednog prohladnog, suncanog aprilskog popodneva ušao sam u beogradsku Vaznesenjsku crkvu. Levo od ulaza, na oglasnoj tabli, medu obaveštenjima o bogosluženjima i skupim verskim turistickim putovanjima, pažnju mi je privukao poziv: „Jedan SMS za jedan obrok gladnima na Kosovu i Metohiji – cena poruke: 50 dinara bez PDV-a”. Prvo što sam pomislio u casu kad sam procitao ovaj poziv bilo je da neko opet pokušava da nas prevari. Nisam pomislio ni na koga, ni na Boga, ni na gladne na Kosovu i Metohiji, vec na prevaru. Toliko puta smo dosad naseli na jeftine trikove politicara, bankara, vidovnjaka da je nemoguce da se neko nece ovajditi i o ovaj poziv za pomoc gladnima na Kosovu i Metohiji. Ja sam, dakle, izgubio veru u humanost, u poštenje i u takozvane humanitarne akcije. Ne verujem više da je moguce dobro delo bez nekih skrivenih namera, humanost bez predracuna.
I tu, u predvorju crkve, dok su neki usamljenici ulazili u hram da se odmore, pomole Bogu ili jednostavno malo uživaju u tišini, razmišljao sam o tome u šta covek veruje danas, kad se cini da su porušene sve predstave o prošlosti, a nove ideje nisu pustile koren. Komunizam, kao sistem u koji je verovalo pola sveta, otišao je u istoriju, sa svim svojim lepim zabludama i snovima koji se nikad nece ostvariti, a ono što je došlo nakon njega pre se može nazvati sistemom odsustva svake vere nego bilo kakvom ideologijom.
Na prvi pogled cini se da se naši mali, frustrirani balkanski narodi vracaju veri, tradiciji, nekim starim vrednostima. U suštini, proces koji se dogada sasvim je suprotan. Kakav god da jebio, socijalizam je uspostavio neke svoje vrednosti, koje su u mnogim parametrima bile bliže izvornom hrišcanskom verovanju nego ovo što je došlo nakon njegovog raspada. U drugoj polovini prošlog veka u našim siromašnim zemljama manje se verovalo u Boga, ali se više verovalo u jednake šanse, brigu o siromašnima, u sigurnost zaposlenja, besplatno školovanje, zdravstvo, socijalnu sigurnost. Uceni i obrazovani ljudi bili su na ceni, kriminalci su bili u zatvorima, a naši gradovi bili su simbolibezbednog života. Bilo je pomalo nepristojno biti bogat, baš kao u vreme ranog hrišcanstva.
Danas, kad se „narod vratio veri”, cvetaju merkantilisticke, hrišcanstvu sasvim suprotne vrednosti, covek je coveku vuk, mediji su puni vidovnjaka i lažnih proroka, briga o drugome nestala je iz našeg vidokruga, kriminalci peru necistu savest zidajuci hramove u sopstvenim selima, veruje se više u svaku medijsku laž nego u istinske hrišcanske, islamske ili judejske vrednosti. Normalan covek, istinski vernik, pomalo podseca na pesnika ili marsovca, zamišljenu, pomalo izgubljenu osobu koja je promašila vreme i mesto postojanja.
Ako pitanje vere pokušamo da razdvojimo od religije, kao što ljubav ne možemo razdvojiti od prijateljstva, onda se, naravno, može verovati u sve. Osnovna odlika sadašnjeg vremena je, medutim, odsustvo vere u ono što afirmišu svete knjige i sve religije na ovom svetu. Solidarnost, milosrde, praštanje, ljubav za bližnjeg i slabijeg, predstavljaju anahronizme kakvima se danas podsmevaju mnogi, a najviše oni koji bi tek trebalo nešto da nauce u životu. Veruje se u ono što je suprotno hrišcanskoj religiji koja uspešno odoleva tržištu vec dve hiljade godina. Ne veruje se u moral i poštenje, ne veruje se u obrazovanje, u ljubav i prijateljstvo, ne veruje se u prošlost, još manje u buducnost.
Hrist je vaskrsnuo da bi nam dao nadu, da ne bismo upali u beznade. Kad se covek okrene oko sebe, medutim, 2000 godina nakon Hrista, vidi beznade na svakom koraku. Individualizam, iskljucivost, neskromnost vrebaju nas iza svakog coška naših divljih naselja i neplanski sagradenih kvartova u postmodernistickim palankama koje sebe vole da zovu gradovima. Vaskrs 2009. docekujemo sa nadom da ce nas mimoici pošast koja je vec zahvatila dobar deo sveta.
Naš na prvi pogled bogati verski život svodi se uglavnom na raskošne praznicne gozbe, sasvim suprotne duhu vere. Svakome je njegov licni svetac važniji od Svetog pisma, a nekih od deset božijih zapovesti pridržavamo se koliko i saobracajnih propisa. Pet godina nakon požara u Hilandaru izgoreli konaci su još u skelama, a svaki naš zaselak zida sopstvenu crkvu u zemlji u kojoj godinama ne radi nijedna ozbiljna fabrika.
Zbunjeni tehnologijom i umorni od izneverenih ocekivanja, dve decenije nakon komunizma, ljudi više ne veruju ni u socijalizam, ni u kapitalizam. Kosmopolitske, individualisticke ideje zbog kojih smo nekad punili stadione i hajducke cesme pokazuju se danas manjom utopijom od liberalnog kapitalizma, a ideje u koje su verovali naši ocevi pokazuju se potrebnijim nego što smo pretpostavljali. Srpskom društvu na pocetku veka, u raju tranzicije na brdovitom Balkanu, potrebna je pre svega moralna obnova, istinska vera u dobrotu, važnost licnog primera i osecaj odgovornosti, pa tek onda veliki krediti i uputstva sa istoka i zapada. Kad budemo bolji ljudi, bice uspešnije i naše društvo.
Književnik
Radoman Kanjevac
[objavljeno: 17/04/2009] Politika ONLINE