Već sredinom septembra sam osetio hladnu, ljigavu i odvratnu sumrazicu negde ispod košulje, ili čak ispod kože- ne znam. Ne sećam se kako je prošlo više od mesec dana strepnje kada je 23. oktobra u sat i petnaest minuta iza ponoći zazvonio telefon.
„Gospodine Ladjeviću vaš otac je preminuo, molim vas dodjite što pre …“ Nema ga više- otišao. Otišao je da sve to što nismo hteli da čujemo mi- čuje neko drugi, da im objasni i zauvek postane i ostane onaj veliki najveći, najvažniji i najvoljeniji brat, suprug, komšija, otac, deda i pradeda.
Mislio sam da toliko suza nema ni u hiljadu ljudi ali one su išle i padale, same , bez ikakvog posebnog nagoveštaja. Evo, još se dešava, ali neću više odlagati, biće mi lakše, kad podelim sa vama.
Zaklopio sam mu oči. Gledao sam ga nekoliko minuta i puno toga shvatio, ali sad je prokleto kasno. Prekasno. Tuga.
Ne mogu više,
a vama hvala.
7 Komentara
Nena
12. novembar 2010. at 01:35Tvoj otac bio je veliki čovek i ti to vrlo dobro znaš. Nije bio nepogrešiv i bezgrešan kao što nije ni niko od nas, ali jedno je umeo, da voli ljude oko sebe i da ljudi vole njega.
Ne mogu reći da znam koliko ti je teško, ali, mogu da predpostavim. Tvoj otac voleo je život i sve čari koje nosi sa sobom. Nisam sigurna da bi bio oduševljen kada bih te video kako patiš. Svoj život moraš da nastaviš dalje, a tvoj otac će uvek biti u tvom srcu, tvojoj duši.
Charolija
13. novembar 2010. at 02:14Uh…Reči utehe ne postoje u ovakvim situacijama, ali znaj da mi je iskreno žao zbog tvog oca.
Jeste kasno da mu kažeš još nešto, ali ono što je on govorio ako nisi razumeo za njegovog života sada razumeš, tako da nije bilo uzalud. Važno je da si shvatio, makar i na kraju. Sigurna sam da bi bio ponosan na tebe.
jadranka
18. novembar 2010. at 14:12Jeste prekasno !
Nazalost to je nepromenjiva cinjenica za sve koji su morali da se suoce sa istinom da zauvek ipak postoji i da je toliko stvarno da boli do samih kostiju.
Ti si bar skupio hrabrost da podelis svoju tugu,misleci da bice ti lakse..ali nije i nece jos dugo.Licno nisam pronasla put olaksanja i kako vreme odmice sve sam sigurnija da i ne postoji,kao sto nema te ruke na ovom svetu koja bi obrisala onu neisplakanu suzu…
Vec dugo me muci ta prokletinja od reci „prekasno “ koju mrzim iz dna duse i znam kako je tesko nositi se sa danima koji su ostali propusteni…i znam koliko bole jutra koja odnose prazne snove…znam,a ne mogu NISTA !
Naravno da nisu uzalud secanja i uspomene,voli ih i ne daj im da nestanu nikada,jer ON zivi i zivece kroz tebe…osetices njegov ponos kad god ga se setis.
veshtichanstvena
22. novembar 2010. at 09:43Uzeću malo tvog bola….možda ti bude trunčicu lakše….
Borsky
22. novembar 2010. at 09:58hvala ti … 🙁
Iva
24. novembar 2010. at 07:00Ja mogu samo da te utešim (ponovo) ovim: imaš sreće što ga nisi satima gledao kako umire. To čini bol još gorim – shvataš da postoje stvari koje ne možeš da promeniš.
Sve što su ostali rekli potpisujem. I nekim čudom, primećujem da ima malo ljudi o kakvima Jadranka priča – i ja sam, kao ti, odmah rekla celom svetu, i posle čak popila teške uvrede od mnogih.
I tvoj i moj otac su otišli prerano. UN kaže da muškarci kod nas u proseku žive 72 godine.
Iva
24. novembar 2010. at 07:00…ali ja mislim da je prosek manj.