Talenat pod tepihom

Mirko Ilić – dizajner
“Kad napravim ideju u glavi, to je gotovo. Posle toga je samo lošije, jer moja ruka nije dobra kao moja glava, štampa nije dobra kao moja ruka, a novac nikad nije dobar”

Mirko Ilić je poznati svetski dizajner. Živi na Menhetnu, u Njujorku. Vlasnik je Studija za grafički dizajn, 3-D kompjutersku grafiku i filmske špice. Predaje poslediplomcima ilustracije na Školi vizuelnih umetnosti. Pre toga je bio art direktor magazina “Time” i AP stranica “New York Times”. Ovu nedelju proveo je u Beogradu, nakon 12 godina, zbog promocije ovogodišnjeg umetničkog kalendara “Antizid” grupe FIA i Publikuma koji je dizajnirao.

Rođen je u Bijeljini. Završio je Školu primjenjenih umjetnosti u Zagrebu, radio kao urednik stripa u “Poletu”, osnivač je grupe Novi kvadrat, ilustrator je, dizajner. Od 1986. godine živi u Americi. Njegovi radovi su nagrađivani i deo su stalnih postavki u muzejima.

SVEMU SU MAJKE KRIVE:

“Na zagrebačku akademiju nisam primljen, na predlog Duška Petričića pozvan sam na beogradsku, tamo su me primili, rekao sam hvala vam najljepša, ja sam se sad izliječio od kompleksa, nemojte držat’ moje mjesto. Stvar je ovakva. Ja mislim da sam bio jedno četiri godine star, mama je puno šila doma, imala je krede. Jednog dana sam ja zgrabio kredu i nacrtao na podu Djeda Mraza. Mama nije vjerovala kako lijepo sam to napravio i odlučila je pokriti to tepihom dok se moj otac vojno lice ne vrati s posla da mu pokaže, a otac navodno nije vjerovao da sam to ja napravio. Ja se tog ne sjećam, zapamtio sam priču da je moj crtež za moju mamu bio dovoljno dobar da ga pokrije tepihom i sačuva. Ja i sad crtam samo da bih našao nekoga za koga je moj crtež dovoljno dobar da ga pokrije i sačuva. A da mi je mama izvukla uši, oprala pod i rekla da više nikada nisi dodirnuo kredu, ko zna što bih bio.”

AMERIKA:

“Otišao sam u Ameriku zato što nisam htio biti gastarbajter. Ja sam dosta radio u Evropi i svuda sam bio gastarbajter. Onda sam rekao ako ću negdje počet’ ispočetka, onda ću u Americi, jer tamo nemaju gastarbajtere. Moja izuzetna sreća bila je da sam prvi tjedan u Americi dobio za radit’ naslovnu stranu “Time” magazina. Drugi tjedan sam dobio “New York Times” i tako dalje, što je dio moje gluposti jer ja sam si složio top listu pa sam išao od vrha jer sam mislio, život će me zgurati na dno. Međutim, usljed čudnih okolnosti, to nije upalilo.

U Americi svi smo Amerikanci. Moj engleski je užasno loš. Nagovorili su me u školi da učim francuski, što je bila dobra alternativa jer bih inače završio s ruskim. U Ameriku sam došao sa dva kofera i tisuću petsto dolara u džepu, morao sam zaraditi i zimsku odjeću i sve, proveo sam sate crtajući, dane, noći, ne govoreći ni s kim da bih naučio jezik.

Onda sam postao art direktor, pa se ispostavilo da kad si art direktor ti govoriš drugima, a ne slušaš šta oni tebi kažu, pa opet nisam naučio engleski. Sad imam svoju firmu, sad se niko ne usudi ništa reći. Prema tome, moj engleski je propao. Zanimljiva stvar u Americi, različita od Evrope: kad dođeš tamo ljudi hoće pomoć. Nije važan jezik, važan je talenat.

U Americi, ako ti uspiješ a oni ti pomognu, misle da su oni uspjeli. U Americi ne postoji ono ovdašnje – iskopaj mi oko, a komšiji ću dva. Ljudi vole pomoć. Niko ti u Americi neće spomenuti da ti je jezik loš, da nemaš Prada cipele, to nije šminkerska zemlja, oni koji zaista imaju ne moraju se praviti važni. Amerika postoji na različitim nivoima, možeš kupit’ cipele i za 2 dolara i za 22. Pa si biraš.

Nema odboja prema strancima. U Americi postoje tisuće stipendija, pogledajte na internetu. Postoji stipendija za svakog ko se zove Džonatan, dobije tisuću dolara. Ja sam predavao na Kuper Junjon, to je jedna od retkih privatnih škola koja je besplatna. Ako položite test, sve vam je plaćeno. Gospoda Kuper i Kolt i još nekakva ekipa, osjetili su se krivim da su zaradili pare na oružju, uložili su ih u školu, u zemlju i takve stvari. Talenat je univerzalan, problemi njihovih mladih nisu drugačiji od vaših, minus finansijski problemi, ali nema razlike u talentu. Amerika hoće talente. Znam mnoge koji su došli do vrata, uplašili se uspjeha i odustali. Od vas zavisi.”

KAKO RADI:

“Volim raditi novine, naročito editorial dio zato što moram napraviti odmah. Imam rok i to je to. Inače bih ja to radio, radio, i prerađivao i na kraju bih vjerojatno sve to uništio. Kad čitam tekst za ilustraciju, ako mi u prvih pola strane ne padne ideja koja je najčešće i najbolja, ja sam u problemu. Pročitam tekst i ne znam što ću. U tom slučaju ostavim tekst i čekam posljednjih pet minuta.

Tada sve kuha, šta sad, šta sad. To su brze ideje koje su jednostavne, tad je taj konflikt između mene i vremena, i ja to smatram zezanjem. Za meni je zezanje kad se preznojavam nad poslom. Jer ja to ne moram, mogu otić’ spavati. Ali, meni je to veselo, ja se volim igrati sam sa sobom, sa izazovom koji sebi postavim. Najlakše je smisliti i napraviti, najteže je prodati. Ja sebe uhvatim da stvaram nešto jedan dan, a da su mi potrebna dva dana da ubijedim klijenta da to kupi.

Duboko vjerujem u kreativnu ljenost. Meni je lakše misliti 10 sati i raditi dva nego obrnuto. Kad napravim ideju u glavi, to je gotovo. Posle toga je samo lošije, jer moja ruka nije dobra kao moja glava, štampa nije dobra kao moja ruka, a novac nikad nije dobar kao sve to zajedno. Osim glave, jedino zašto radim je novac, jer ja to više ne moram pokazivati mojoj mami, osim toga ona je predaleko, većina mojih neprijatelja ostala je iza mene, pa se nemam kom potvrđivati, ostao sam sam da se igram sa sobom.

Svaki umjetnik, priznao ne priznao, pokušava napraviti perfektno djelo, djelo to- je- to. Ako ikada napravim perfektno djelo, ja ću prestati raditi jer što raditi drugo kad imam to- je- to. Zadovoljan sam koliko je to što sam uradio blizu tog perfektnog u mojoj glavi.”

ZAVRŠENO:

“Ja sam prije pet godina prestao crtati perom i tušem. Ali unatoč tome, moje skice koje pošaljem uredniku izgledaju identično kompjuterskom rezultatu. Jer ja znam točno što hoću napraviti. Prestao sam raditi strip 82/83. godine i ne namjeravam ga više raditi. Pošteno reći, strip je mrtav, umro je u tri čina. Prvo je bio Star war, onda Terminator, pa se pojavio Matriks. To su najbolji stripovi. Sve što smo mi htjeli raditi u stripu, ovi ljudi rade u filmu, i priča je gotova.”

USPESI:

“Moj najveći uspjeh je to što nema naslova na ilustraciji za naslovnu “Tajma” o englesko-francuskom sukobu u Kanadi. Prvo su stavili naslov na engleskom, onda sam ja rekao stanite, ako vi stavite naslov na engleskom vi ste na strani Engleza. Onda su rekli stavimo na oba jezika, ja sam rekao čekajte, kad sljedeći put budu Kinezi na naslovnoj, isto bi trebalo na oba jezika, a oni su rekli zaboravi naslov. Ostala je samo ilustracija, tako da je moj najveći uspjeh čega nema na ilustraciji.

Dva moja najveća uspjeha koja nemaju nikakve veze sa mnom jesu: jedan od ljudi iz Novog kvadrata, Igor Kordej, koga sam ja učio crtat’ stripove. Odlučio je da mi se zahvali, da od mene napravi glavnog heroja. Ja sad imam mladog sina, pa ću mu reći evo, ti misliš da ti je otac stari prdonja, a bio je junak stripa. Moj drugi uspjeh je grupa Rage Against the Machine.

Basista je našao moj poster u Grafisu i odlučio ga tetovirati, a zatim je i ilustraciju za “New York Times” istetovirao na leđima, tak’ da kad on digne ruku, digne se moja obrva. Ja čovjeka nikad nisam upoznao, napravio sam neke CD-e za njih, ali ih nikad nisam upoznao, sve preko telefona, grupa se raspala prije tri tjedna. Ima nečeg čudnog u tome, ja mrzim svoje radove tjedan dana pošto ih napravim, a on će umrijeti s njim!

Mi smo se zezali, što ja mogu uradit’ sa tim: mogu uzeti žilet i skinuti mu tatu jer nema kopirajt, mogu naplaćivat’ kad god skine majicu na sceni, kad god zavodi žensku moram ići u sobu da mi se radovi ne izgrebu i unište, može postati moj portfolio, i posljednja ideja je, ako ću imat’ samostalnu izložbu, objesit ću ga za izložbu.”

KOLIKO ZARAĐUJE:

“Zarađujem od godine do godine. Na primjer, špica za film You got mail je 600.000 dolara, od toga manji dio završi kod mene zato što treba platit’ kompjutere. Editorijal ilustraciju, koju mogu raditi ni za šta, što u Americi znači 500 dolara, radim zato što me to zanima. Ilustracije se plaćaju između 1000 do 3000. Logo za firmu plaća se dvije do tri tisuće dolara, hotel Tajm je bio 25.000-30.000 dolara. Kad sam radio APPages, jednom sam imao Miltona Glejzera, a drugi dan nepoznatog studenta i obojica bi dobili iste novce. Jer bi obojica trebalo da budu ponosni što objavljuju na APPages. U Americi možete sjesti kraj osobe istog pola ili drugog, zavisi šta vas zanima, i za pet minuta saznati da li ta osoba voli analni seks ili ne. A kad pitaš koliko zarađuješ godišnje, odgovor je bezobraznik jedan!”

Sonja Ćirić

3 Komentara