Stojim pored prozora, negde pred zoru i gledam. Mrak. Dim kulja iz utrobe rudnika, sneg je za samo jedan dan zatrpao sve, a ruke kojima se po navici naslonim na radijator dok zurim u pracu rudnika su ledene, skoro kao i sam radijator. Grejanja nema i kako stvari stoje- u Boru ga neće ni biti.
Ne znam sad tačno kome, i ne moram baš svega uvek ni da se setim, ali znam da je novi direktor borske Toplane, Milutin Simić, danas nekome u telefonskom razgovoru, na pitanje gde se nalazi odgovorio, da je upravo u rudniku i da kopa ugalj.
Pa i meni bi se smučilo da me neko zove svakih pet minuta sa uvek istim pitanjem, međutim čak ni to što je danas i on lično „kopao“ nije donelo nikakve rezultate. Nadam se, da će se već koliko sutra setiti i sa sobom povesti i sve lezileboviće iz JP Toplana, koji za sve ovo nisu ništa krivi i koji su sve radili kako treba ali su se samo malo preračunali ili ih je neko malo slagao, te i pored svega ne dodjoše „njihovi“ na vlast. Bilo bi dobro, fantaziram ja ničim izazvano, da se brigadi kopača priključe i oni iz gradske uprave (uključujući i sve odbornike i kompletan sastav opštinskog Veća) a da se rukovođenje ovim humanim poduhvatom poveri Branislavu Rankiću i Bošku Ničiću ali samo ukoliko menadžer-koordinator u daljem toku akcije bude Saša Mirković koji će sa Simićem koordinirati i majstroski spašavati sve što se spasiti može, jer Bor sposobnijeg spasioca nije nikad niti će ikad imati. Ukoliko Mirković u međuvremenu uspe da nađe nekog iz Vlade Republike Srbije da pomogne -jer zbog toga je u Bor i došao eto rešenja i nama tri godine pripremene pomoći a i grejanja.
Cenim da bi kopačima pomogla adekvatna estradna podrška u vidu pesme, (koja nas je održala ali nam radijatore nije zagrejala) grejane rakije i barem jednog pečenog vola, i da bi akcija traženja tajnog ugljenokopa dobila sasvim realne izglede i energenti a možda i sam ugalj skladirani i spremni za grejnu sezonu 2025/26.
Predpostavljam da će najboljim kopačima jedini mogući sponzor opštine Bor, produkcijska kuća „Beoton“ u neograničeno vlasništvo dodeliti po jedan ujlni radijator, pa ukoliko bude struje eto mogućnosti da nosioci tih priznanja organizuju u svojim kućama kolektivno- grupno-višesmensko grejanje uz koje bi se odmah i u istom trošku mogli organizovati okrugli stolovi sa temom „Kako osvojiti uljani radijator ako nisi đak, ni „kopač““.
Ma znam. Nije to smešno ni najmanje ali ne znam više ni šta da mislim. Svanulo je. Beli pokrivač me podseća na neke lepe davne zime i graju nas klinaca koji smo se saonicama spuštali od fakulteta do same jamske kapije. Bile su to godine kada smo verovatno imali ista zagađenja ali jebi ga – nismo znali šta je EKOLOGIJA, nije imao ko da nas nauči. Gledam ulice, sneg neočišćen po kolovozima i trotoarima, pa se setim da je taj isti i gore pomenuti Milutin Simić do pre neki dan bio direktor JKP 3 Okrobar, koje nas obaveštava da soli za posipanje ulica- nema, ali da su oni sasvim spremno dočekali snežni kijamet i da su sve tri ispravne mašine i vozila već na terenu.
Prva jutarnja kafa me uvek vrati u stvarnost iz vampirisanja kojim se bavim dok sam iz ko zna kog razloga sprečen da zaspim pa pišem i pišem a noćas su mnogi spavali mirno i nevino kao bebe i njima je to sasvim OK. Spavali su odbornici, predsednik, zamenik, sekretar, kafe kuvarica-sekretarica, većnici, njihove pudlice i švalerke, spavali su i oni koji se bore da Svet sazna za našu muku, svi opozicionari, novinari i njihovi urednici i ugledni borani, stručnjaci i oni drugi …
Kada se probude većini verovatno neće biti nimalo teško da se pomire sa time da je hladno, da nemaju posla i da je to što su gladni sasvim dobro i zdravo. Navika ili nemoć? Ne znam, ali znam da su borani spremni na još teže uslove i da nas ništa ne može pokolebati da naša usta i dalje budu širom zatvorena.