U Srbiji su samo u prvih šest meseci silovane 54 žene, od kojih osam devojčica i 13 adolescentkinja, a smatra se da je stvarni broj žrtava mnogo veći
Nedavno smo na TV-u videli kao izgleda jedna „primitivna, necivilizovana i divljačka” tradicija zemlje poput Avganistana, ne po tome što nas svetski mediji permanentno ubeđuju da je talibanski soj jeziv i da predstavlja poslednji remetilački faktor u jednom „gotovo najboljem od svih svetova”, već po tome kako se tamo tretiraju žene.
Osim što su saglasno tribalističkim zakonima prinuđene da idu u burkama, potpuno pokrivene, na prikazanom snimku vidi se da ih muškarci tretiraju lošije nego pse: šutiraju ih, šamaraju i guraju, a uz prilog smo čuli da, saglasno tamošnjim zakonima, sakaćenje ili čak i ubistvo žene zbog neverstva ne podleže nikakvim zakonskim sankcijama. Ali hvala bogu, Avganistan je daleko, a mi živimo u Srbiji.
Kao što smo se verovatno uživeli u fantazam da smo jedna moderna i civilizovana zemlja, u kojoj ne samo da su takve stvari iskorenjene, već se veoma vodi računa o zaštiti žena (iako je mnogo vode moralo da protekne internacionalnom rekom Dunavom, dok predlog Nacionalne strategije za ravnopravnost polova, konačno nije ušao u skupštinsku proceduru). Na to naše samoljublje svakako su uticali i skandalozni „slučajevi” dekadentnog Zapada, u kojem je svetsku javnost odskora potresao monstruozni „tri u jedan” (otac-suprug-deda) austrijanac Fricl, koji je sa rođenom ćerkom izrodio sedmoro dece.
Na sve učestalije vesti iz domaće „zone sumraka” crnih hronika, kao i na sve veću vidljivost problema nasilja u porodici kao i porasta nasilja nad ženama, doskora smo reagovali privatnim zgražanjem ili ostajali potpuno umireni u svojim domovima, znajući da o jednom aspektu ovih problema brinu stručnjaci okupljeni oko projekta „Sigurna kuća”.
Ali otrežnjenje je stiglo nedavno. Zbog sve češćih slučajeva teškog nasilja u porodici, seksualne zloupotrebe dece i silovanja – u Srbiji su samo u prvih šest meseci silovane 54 žene, što će reći malo više od jedne nedeljno (od kojih osam devojčica i 13 adolescentkinja, a smatra se da je stvarni broj žrtava mnogo veći) B92 je otvorila ovu temu, objavivši ne samo odredbe zakona već i neverovatan podatak da su u 70 odsto ovakvih kriminalnih slučajeva izrečene najmanje moguće zakonske kazne, odnosno, kako se to stručno kaže, kazne koje su u granicama zakonskog minimuma!
Zakon kaže da se silovanje kažnjava kaznom od dve do dvanaest godina, odnosno, ukoliko je silovanje izvršilo više osoba, ako je izvršeno na naročito svirep način, ako su nastale teške telesne povrede, ukoliko je silovana osoba mlađa od 18 godina, ili je silovanje dovelo do trudnoće žrtve, kazna je od tri do petnaest godina zatvora. U slučaju da je silovano dete do 14 godina, i u slučaju smrti žrtve, silovatelj dobija od pet do osamnaest godina zatvora.
Iako se najpre stručnjaci slažu da je zakon nedovoljno oštar, a praksa izricanja najblažih kazni skandalozna, i iako se ozbiljno radi na promeni zakona i na uvođenju čak i takvih mera kao što su kastracija ili davanje određenih hormonalnih injekcija, čini se da je ipak skandalozniji od svega opis ovog jezivog krivičnog dela.
Najpre, može li uopšte biti silovanja koje nije svirepo? I šta je uostalom „naročito” svirepo silovanje? Da li pisci zakona zapravo „stepenuju” ovu tešku (za neke i jednu od najtežih) povredu integriteta i dostojanstva žrtve, tako što znaju da opišu silovanje koje ne pretpostavlja „teške” telesne (i duševne) povrede? Da li shodno ovim odredbama, možemo da zaključimo da zakonopisci smatraju da je mogućno da žrtva bude i „samo malo silovana”? Da li je uopšte važno koliko godina ima žrtva? Da li sterilan ili predostrožan silovatelj, koji, na primer, napastvuje ženu koja slučajno koristi kontraceptivna sredstva, može da računa na manju kaznu? Da li se tek u slučaju smrti žrtve pretpostavlja izricanje maksimalne kazne od samo 18 godina? Zar, u krajnjoj liniji, nije svako silovanje zapravo jednako smrti? Zar ovako napisane odredbe zakona ne pretpostavljaju manevarski prostor za institut „olakšavajućih okolnosti”? I konačno, zar njih uopšte može i sme da bude kada je u pitanju silovanje?
I mada se u tekstu zakona koristi reč „osoba” a ne reč „žena”, i iako su uglavnom žene žrtve silovanja, ne moramo biti ni pravnici niti ženskog pola da bismo zbog prikriveno mizoginog karaktera ovih odredaba zaključili da u njihovom pisanju sigurno nisu učestvovale žene. Da bi zakon valjao, morao bi da ima samo jednu odredbu: za silovanje najteža kazna (40 godina?). Da bi bio usvojen, ženski deo Srbije mora da pokaže inicijativu. Usvajanje Nacionalne strategije za ravnopravnost polova možda je prvi korak.
Zorica Tomić, kulturolog