Izvor: NUNS , Piše: Ivana Jovanovic
Po principu Gebelsove formule ’hiljadu puta ponovljena laž postaje istina’, i za vreme ratova u SFRJ informacije su ponavljane sve dok ih ljudi nisu prihvatali bez razmišljanja. Naprotiv, tenkovi na putu za Hrvatsku ispraceni su cvecem. Ipak, iako su manipulacije u medijima u velikom delu javnosti izazivale osecaj gadenja, danas se teško mogu procesuirati, jer ih treba i dokazati. Pitanje kako bi se moglo utvrditi odgovornost pojedinaca koji su u tome ucestvovali cak i da postoji politicka volja, a osim toga, previše je kandidata za optuženicku klupu
Nijedan novinar nije odgovarao pred sudom za laži, širenje mržnje, pozive na linc, podstrekivanje na zlocine i medijsku podršku ratovima ciji su epilog više od 100.000 mrtvih, oko 16.000 nestalih i ogromna materijalna šteta u bivšoj Jugoslaviji u poslednjoj deceniji XX veka. Ideja o eventualnom sankcionisanju zloupotrebe profesije i novinarskog zanata u Srbiji ostala je neostvarena jer su, kako tvrde njeni protivnici, novinari bili „samo sluge“ stvarnih kreatora tog ambijenta. Izostanak pozivanja na odgovornost novinara, kao i drugih profesija koje su svojim postupcima ugrožavale slobodu i prava pojedinca, uglavnom se pravda – nedostatkom politicke volje.
Ispostavilo se tako da društvo u Srbiji kažnjava zapravo samo one koji su govorili i pisali objektivno i istinito o ratu, ratnim zlocinima, ulozi Srbije u tim dogadajima i sprezi ondašnje vlasti i kriminala. Ubice novinara Dade Vujasinovic, Milana Pantica i Slavka Curuvije nisu poznate, a nepoznati (i zašticeni) ostali su i oni koji su u Banjaluci aktivirali eksploziv postavljen ispod automobila novinara Željka Kopanje i ostavili ga bez obe noge.
Pitanje odgovornosti novinara koji su tokom ratova širili lažne vesti i pomagali režimu da ostane na vlasti postavlja se i danas. Guranje tog problema pod tepih nanelo je novu štetu gradanima Srbije, jer se ta vrsta novinarstva, doduše u ne tako drasticnom obliku kao nekad, (ne samo) u formi tabloida zadržala do današnjih dana.
Neki su preuzeli pravdu u svoje ruke, pa je 5. oktobra 2000. tadašnji direktor Radio-televizije Srbije (RTS) Dragoljub Milanovic dobio batine i jedva izvukao živu glavu, a urednik informativnog programa te kuce Milorad Komrakov gnev demonstranata uspeo je da izbegne zahvaljujuci tome što je maskiran izveden iz zgrade u Takovskoj.
Komrakovu je sud casti Udruženja novinara Srbije oduzeo pravo da se bavi novinarstvom. Otvorena je dilema da li je time dovoljno kažnjen za to što su novinari u državnim medijima, kako je svojevremeno sam rekao, „previše vukli na jednu stranu“.
Postoji i nedoumica ko bi sve trebalo da bude pozvan pred sud; mnogi iz prvih „borbenih“ redova takvog, ratnohuškackog, novinarstva više nisu medu živima, a neki su pali u potpuni zaborav. Pa ipak, da li je pravedno da budu gonjeni Milanovic i Komrakov, a ne i Ratko Dmitrovic, Milorad Vucelic ili Mila Štula, recimo, koja je od televizije i udarne informativne emisije napravila ratni tabloid. Milu Štulu svi pamte po besomucnom blacenju opozicije. Zapamcena je i po etiketi koju je svojevremeno bez pardona nalepila lideru Srpskog pokreta obnove Vuku Draškovicu, kada se „usudio“ da Miloševicu bude protivkandidat na predsednickim izborima, iako, kako je tada utvrdila, nema decu.
Ako bi i svi ti novinari bili kažnjeni, treba li u tom slucaju, da se kazne i njihovi nalogodavci, kao na primer nekadašnji ministri informisanja Radmila Milentijevic, ili pak Aleksandar Vucic koji je i danas i te kako prisutan na javnoj sceni? To pitanje takode zavisi od politicke volje.
Gradani Srbije i danas bi rado da se obracunaju sa onima koji su im toliko dugo javnim monolozima išli na živce. Svojevremeno se Komrakov požalio da je njegova porodica izložena pretnjama i pritiscima, što i nije nemoguce kada postoji stalna tenzija i išcekivanje ’politicke volje’. To se onda lako pretvori u isti poziv na linc i cerecenje dužnih i nedužnih koji je posle više od jedne decenije na jedvite jade proteran s malih ekrana.
ODJECI I REAGOVANJA
Nije realno ocekivati da svi novinari koji su ucestvovali u propagandi devedesetih odgovaraju pred sudom, kao što nisu izvedeni pred sud ni svi pocinioci zlocina. Ali društvo koje pretenduje da bude demokratsko stalno teži da uspostavi sistem u kojem ce se tacno znati ko treba da bude kažnjen, šta je kažnjivo i ko je onaj koji kažnjava. To ce doprineti da mediji lakše skinu pecat srama stecen tokom prošle decenije, spreciti nove zloupotrebe medija i otkloniti gnev ljudi koji su uzalud cekali pravdu deset godina posle petooktobarskih promena.
Dolaskom Slobodana Miloševica na vlast i izveštajima s takozvanih ’mitinga slobode’ na Kosovu i u drugim gradovima Srbije, za medije u Srbiji nastupila je prekretnica. Vodeca glasila stavljena su pod potpunu kontrolu vlasti. Nove fraze puštene su u etar, a zajedno s njima zatrubile su vojnicke trube i udarili ratni doboši. Paralelno sa budenjem nacionalnog duha, u medijima su zapocela najpre podsecanja na zlocine nad Srbima iz Drugog svetskog rata, ali i iz ranijih perioda – sve do Kosovskog boja i dolaska Turaka na Balkan. Uoci rata u Sloveniji, koji se brzinom munje proširio na Hrvatsku, prešlo se na zastrašivanje srpske javnosti javnim ’ispovestima’, ispitivanjima i saslušanjima navodnih terorista i diverzanata uhvacenih, kako se tvrdilo, u nameri da u Srbiji cine zlocine nad Srbima.
Prema zvanicnim podacima u Srbiji je 1991. godine 95 odsto medija bilo pod kontrolom Vlade Srbije, odnosno u funkciji Socijalisticke partije Srbije koja je tu vladu formirala. Urednici i direktori velikih državnih, kao i „malih lokalnih“ medija bili su u startu „vaspitani“’ da svakodnevno odlaze po instrukcije u partijske centrale (u gradovima i opštinama) i ta praksa trajala je više od jedne decenije.
Beskrupuloznu i bezobzirnu borbu Miloševicevog režima za vlast, obracun sa svim mogucim protivnicima i ratnu dramu prva je najavila rubrika dnevnog lista Politika „Odjeci i reagovanja“ (juli 1987 – mart 1991). U više od 4.000 autenticnih ili falsifikovanih pisama citalaca postavljeni su osnovni obrasci srpskog nacionalizma, kaže za Dosije o medijima istoricarka Radina Vucetic.
Ta je rubrika, prema njenoj oceni, od velikog znacaja za razumevanje nacina na koji je javno mnjenje u Srbiji i Jugoslaviji bilo sistematski pripremano za buducu dirigovanu dekonstrukciju zemlje i ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini (BiH) i na Kosovu. Predstavljala je svojevrsni „dramski predložak“ krvavim dogadajima koji su se odigravali u deceniji pošto je ugašena. Prema recima Vuceticeve, to je jedan od najdrasticnijih oblika zloupotrebe medija, ali i upotrebe dobrovoljno svrstanih pojedinaca iz svih socijalnih i intelektualnih slojeva za promociju militantno-nacionalisticke ideologije i pripremu potonjih odgovarajucih ofanzivnih politickih, društvenih, ekonomskih, vojnih i paravojnih aktivnosti vladajucih elita.
„Odjeci i reagovanja“ bili su svojevrsni kratak kurs na kojem su tumaci nacionalnih interesa vaspitavali mase u pravcu ’rešavanja srpskog nacionalnog pitanja’, a specificni su i po tome što je odgovornost za dogadaje podeljena s narodom koji je ’jecao’ i ’reagovao’ u godinama koje su prethodile krvavom raspadu zemlje“, objašnjava Radina Vucetic.
Prema njenim recima uticaj ove rubrike bio je mnogo veci od onoga koji se mogao ocekivati od forme „pisama citalaca“. Trebalo je najpre da probudi nepoverenje prema drugom, zatim da proizvede strah, a onda i da podbode mržnju. Bila je je to dobra artiljerijska priprema za „preventivni“ rat i odbranu svekolikog srpstva, navodi Vuceticeva.
Radina Vucetic i profesor Aljoša Mimica obradili su u izdanju Fonda za humanitarno pravo obiman materijal iz rubrike „Odjeci i reagovanja“, a knjiga s tom analizom nedavno je objavljena u drugom, dopunjenom izdanju. Istraživanjem je utvrdeno da u spornoj rubrici dominiraju klasicni pamfleti, paraliterarno oslanjanje na epsko naslede, kvazisociološke montaže probranih poluistina, tendenciozna feljtonizacija istorijskih dogadaja i melodramski iskazi. Sve to, istice Vuceticeva, pokazuje da je vlast u Srbiji uspostavljena 1987. godine, posle VIII sednice, imala jasan koncept kako da se održi i ucvrsti u još relativno sumnjicavom okruženju, a zatim i da ostvari svoje politicke ideje.
„Odjeci i reagovanja“ nesumnjivo su promenili ton, pa i kompletnu uredivacku politiku ne samo u maticnom dnevnom listu, nego u srpskom novinarstvu uopšte. To je postao model za druge medije, pre svega za Televiziju Beograd, dodaje naša sagovornica. Ona zapaža da je to „prvi u nizu mracnih medijskih poduhvata u miloševicevskoj Srbiji koji je pozivao na linc pojedinaca“, a u prilog tome dovoljno je pratiti kako je u rubrici tretiran slucaj kosovskog politicara Azema Vlasija: „Prvo su poceli napadi koji su se pretocili u usklike ’ubicemo Vlasija’, a zatim je Azem Vlasi uhapšen“ (i sproveden u Zenicu u zatvor gde je proveo nekoliko meseci). U to vreme (1987) javnost u Srbiji mogla je da sazna ponešto o tom slucaju – iz hrvatskih i bosanskih medija.
GLAS NARODA
Vuceticeva napominje da se „Odjeci i reagovanja“ ne mogu posmatrati u izdvojenom kontekstu od dnevnog lista Politika u celini, jer su najcešce bili ilustracija naslovne strane tih novina. Ona konstatuje da su novo poglavlje u medijima, govor mržnje i poziv na zlocin, otvorili upravo list Politika i Dnevnik u 19.30 Radio-televizije Beograd, zajedno sa Dodatkom koji je služio da pomogne narodu ’da bolje shvati’ vesti koje je cuo u Dnevniku.
Osvrnuvši se na autore ’cuvene’ Politikine stranice, Vuceticeva zakljucuje da su najbrojniji priložnici bili intelektualci i predstavnici tadašnje elite. Neki su i danas prisutni u javnosti. Medu njima su akademici, doktori, magistri, inženjeri, pravnici, advokati, umetnici…
„U rubrici koja je predstavljena kao ’glas naroda’ zapravo je bilo vrlo malo ’malih ljudi’. Ipak, rubrika jeste bila namenjena njima. Mali ljudi izašli su na scenu posle njenog gašenja – na ratišta, zadojeni mržnjom prema drugom“, kaže Radina Vucetic.
Istraživanje rubrike „Odjeci i reagovanja“ inicirao je Fond za humanitarno pravo u okviru obimnog projekta pod naslovom „Dokumenti o prošlosti“, u nadi da posle godina kolektivnog ludila nece nastupiti kolektivna amnezija. Taj projekat pokrenuo je pitanje odgovornosti zbog same rubrike, ali i zbog svega onoga što je ona promovisala.
„I sada, skoro deceniju posle demokratskih promena, pitanja preispitivanja prošlosti otvaraju se sramno sporo i njih i dalje prvenstveno otvaraju pojedinci i organizacije, uglavnom nevladine, koje imaju svest o tome da bez iznošenja istine o odgovornosti za dogadaje iz te prošlosti ne može da se gradi demokratsko društvo. Nažalost, država i državne institucije uglavnom ne pokazuju volju da se kao društvo suocimo s prošlošcu“, kaže Vucetic.
Uz ogradu da kao istoricar profesionalno nije nadležna da ocenjuje ima li medu inspiratorima, urednicima ili „saradnicima“ Politikine rubrike elemenata za krivicno gonjenje, Radina Vucetic ocenjuje da bi se odgovornost pre svega mogla odnositi na urednike i novinare koji su ohrabrivali sve „dopisne nacionalne radnike“, priredivali njihove tekstove, a verovatno mnoge od njih i lažirali.
„Najznacajnija je, medutim, odgovornost takozvanih intelektualaca koji su na stranicama Politike denuncirali ljude, plasirali ’istorijske istine’ o stradanjima srpskog naroda, stvarali i hranili stereotipe o drugim narodima, konstruisali mitove o superiornosti srpskog naroda i o izmišljenim nepravdama koje su mu drugi vekovima cinili. Kada je njihova odgovornost u pitanju, tu je pre svega rec o moralnoj odgovornosti, ali izgleda da se ta vrsta inspiratora i pravih kreatora rubrike slabo odaziva sudu sopstvene savesti“, uverena je Vucetic.
Ova istoricarka smatra da je posle necasne uloge koju je Politika odigrala unutar te kuce, medu njenim novinarima i urednicima, trebalo da bude o tome otvorena makar rasprava.
POSLEDICE TROVANJA
„Sa današnje tacke gledišta ispostavlja se da rubrika ’Odjeci i reagovanja’ nije bila samo prolazna medijska kampanja koja je zanimljiva samo u okviru istraživanja uzroka Miloševicevih ratova. Duh rubrike, obeležen pre svega govorom mržnje, preživeo je demokratske promene zapocete 5. oktobra 2000. godine i kontinuitet tog duha traje do današnjih dana. Osnovni stereotipi koji su tu postavljeni i danas vladaju velikim delom javnog mnjenja u Srbiji. Tradicionalizam, samoizolacija, antievropeizam, kleronacionalizam… tu su sadržani svi elementi mitološkog, paraistorijskog i ideološkog legitimisanja potonjih ratova. Rubrika zbog toga svedoci o otpornosti skrivenih struktura kolektivnog mentaliteta na sve promene u politickoj i institucionalnoj ravni“, upozorava Vuceticeva.
Sociolog Stjepan Gredelj uveren je da su, kako kaže, posledice trovanja koje su mediji širili tokom devedesetih danas olicene u grupama Nacionalni front i slicnim, da je to trovanje uma mladih ljudi i mentaliteta vec ostvareno i da tu više nema pomoci. On misli da bi ukazivanje na medijske manipulacije tokom ratova moglo naici na žestoke otpore i tvrdnje da je u pitanju kontrapropaganda.
„Nažalost, zlo je ucinjeno na stravican nacin i možda ce morati da prode i više od deset generacija da se sve to ocisti i da na neki nacin dopre do svesti naroda“, kaže Gredelj.
Pored toga, Gredelj ne vidi ni ko bi mogao ozbiljnije da se pozabavi medijskom manipulacijom i ratno-huškackim novinarstvom. „Krvna slika mnogih medija znacajno je promenjena, kvalitetni novinari posvetili su se drugim poslovima i temama, a bilo bi preterano da se to poveri mladoj generaciji“, kaže on i dodaje da mladi ne pamte šta se dešavalo pre 18 ili 20 godina i da na njih to ne bi moglo da ostavi narocit efekat, pa se postavlja pitanje kojoj bi to publici bilo namenjeno. On je ubeden da problem zloupotrebe medija danas više nikoga ne zanima, cak ni takozvane nezavisne kuce koje bi eventualno trebalo da se bave tom temom.
Gredelj napominje da su tokom ratova u bivšim jugoslovenskim republikama televizija i narocito radio bili daleko opasniji od štampe i da su mediji u ogromnoj meri uticali na zlocine koji su se dogodili. „U ratu, kad sa radija imate poklice ohrabrivanja, ljude je lako ubediti da je na primer 40 beba zaklano u Vukovaru, da su od decijih prstica pravljene ogrlice“, dodaje on, i naglašava da u takvim medijskim operacijama nisu ucestvovali samo mediji, vec citave strukture, od kulturnih do politickih institucija. One su formirale javno mnjenje, a mediji su bili ’drugi ešelon’.
Manipulacije u medijima u velikom delu javnosti izazivale su osecaj gadenja, ali se danas, prema Gredeljevom mišljenju, teško mogu procesuirati, jer ih treba i dokazati. Postavlja se pitanje na koji bi se nacin mogao utvrditi stepen odgovornosti pojedinaca koji su u tome ucestvovali, a osim toga bilo bi, kako kaže, i previše kandidata za te procese, cak i da je za to postojala politicka volja.
ORGANIZOVANA SPONTANOST
U januaru 1991. godine na prvom programu Televizije Beograd emitovan je dokumentarni film o Martinu Špegelju, a Politika je izvestila da je „Otkriven hrvatski plan oružane pobune“, uz citat Špegeljeve izjave iz pomenutog filma „Mi smo u ratu s vojskom. Ako do necega dode, pobiti ih sve na ulici, u stanovima, bacati bombe, pištolj u stomak, žene, djecu…“.
Posle te afere u informativni govor uvode se izrazi ’ustaše’, ’ustaška gnezda’, ’crnokošuljaši’, ’crne trojke’ i slicno. TV Beograd emitovala je i nekoliko izjava ’ubacenih hrvatskih terorista’ koji su ’javno priznali da su planirali da u Srbiji cine zlocine. Politika je krajem januara 1991. godine objavila komentar Milorada Vucelica koji ce kasnije biti postavljen za direktora Radio-televizije Srbije: „Moramo se do kraja i bez iluzija i samoobmana suociti sa cinjenicom da se u Hrvatskoj, medu Hrvatima, do sada nije našao niko ko bi izrekao bar jednu rec osude javnim planerima ’kasapljenja’ i novog ustaškog genocida nad Srbima i svim drugim nepocudnim. To do sada nije uradio nijedan hrvatski intelektualac, niti književnik, nijedno društvo ili udruženje, niko od poslenika javne reci, niko od ugleda i autoriteta, nijedan propagandista, a ni katolicka crkva. Hrvatska, dakle, ponovo šuti…“.
Pozivajuci se na izveštaje Crvenog krsta, autori istraživanja objavljenog pod nazivom ’Mediji i rat’ utvrdili su da iz etnicki mešovitih sredina vec u februaru 1991. godine odlaze i Srbi i Hrvati, a kljucni razlog je medijski proizveden strah od rata.
Metodologiju koja se u medijima razvila najpre u Srbiji, Gredelj tumaci cinicnom kombinacijom reci. Po njemu, to je bila ’spontana organizovanost, ili organizovana spontanost’.
„Naprosto, krenulo je na jedan nacin, a onda su ljudi poceli da dosoljavaju, presoljavaju…“, kaže Gredelj i dodaje da su se po principu Gebelsove formule „hiljadu puta ponovljena laž postaje istina“, i za vreme rata u bivšoj Jugoslaviji informacije ponavljale sve dok ih ljudi nisu prihvatali bez razmišljanja. Kao rezultat takvog pristupa, taj rat imao je samo „džepove“ otpora i nije naišao ni na kakav protest šire javnosti. Naprotiv, tenkovi na putu za Hrvatsku ispraceni su cvecem.
U odnosu na period od pre dve decenije, srpsko društvo doživelo je pozitivne promene i napredak, ali i danas, prema Gredeljevoj oceni, postoji loš nacin na koji se predstavljaju Romi, Albanci, Hrvati, muslimani ili pak Srbi na drugoj strani. Medutim, istice on, one najgore, najdirektnije, ubilacke mržnje više nema u medijima.
PISCI SCENARIJA
Novinar Dragomir Olujic Oluja naglašava da je medijska haranga u Srbiji pocela 1987. godine, napadima i smenom redakcije lista „Student“, uoci VIII sednice Saveza komunista Srbije (krajem septembra iste godine), spiskovima nepodobnih (najviše omladinskih) novinara, crnim listama, zabranama listova, medu kojima su bili i neki iz drugih republika (ljubljanska Mladina i mariborska Katedra), a nastavljena je Politikinom rubrikom „Odjeci i reagovanja“. On je ubeden da se s velikom verovatnocom može pretpostaviti ko su pisci scenarija, odnosno kreatori matrice koju su od Politike i tadašnjeg RTB-a preuzeli i drugi mediji. Prema Olujicevom mišljenju Slobodan Miloševic postavio je sistem, temelj i ciljeve, a posao su operativno odradili nekadašnji direktori Politike i RTB-a Živorad Minovic i Dušan Mitevic, književnik Brana Crncevic i pojedine licnosti iz Srpske akademije nauka i umetnosti, pre svih Dobrica Cosic, a ne treba preskociti ni Matiju Beckovica i Udruženje književnika Srbije. U toj ekipi bilo je i entuzijasta, medu kojima je i drugi covek tadašnjeg režima Borisav Jovic. On je, tvrdi Olujic, pisao pod pseudonimom u Politikinoj rubrici „Odjeci i reagovanja“ a, kako kaže, verovatno nije bio jedini.
U vreme NATO bombardovanja jedna od glavnih poluga režima, podseca Olujic, bio je tadašnji ministar informisanja Aleksandar Vucic koji je svakog dana držao brifinge za glavne i odgovorne urednike medija.
U vreme Vucicevog mandata ubijen je Slavko Curuvija, a usvojen je i zloglasni Zakon o informisanju prema kojem su izricane drakonske kazne pojedinim (citaj – nerežimskim) medijima. Mada jedan od najboljih studenata prava u svojoj generaciji, Vucic se medijima „zarazio“ na Palama, gde je tokom rata u Bosni radio kao novinar Srpske televizije.
Olujic smatra da mediji nisu imali odlucujucu ulogu u nastanku ratova u bivšoj Jugoslaviji, ali se slaže da bi novinari trebalo da snose moralno-politicku odgovornost i da budu lustrirani, kao i da pred sudom odgovaraju zbog dezinformacija i ratno-huškackih informacija koje su plasirali u javnost. On kaže da je vecina medija u Srbiji u to vreme služila održavanju režima i razvijanju raspoloženja protiv Hrvata, Muslimana, Slovenaca, Albanaca i da bi novinari morali biti lustrirani i, u zavisnosti od toga šta su uradili, izvedeni pred sud, pošto su svojim napisima pogadali konkretne ljude.
„Miloševiceva politika bila je utemeljena na tzv. samoostvarujucem prorocanstvu – prvo se dokazivalo da ne možemo da živimo zajedno s Hrvatima (Slovencima, Bosancima, Albancima…) i se zahtevala podela, a onda se provociralo, podmetalo, huškalo i ’kevtalo’. Kada bi druga strana pocela da se opire i ’odgovara’, završavalo se konstatacijom: ’Eto, šta smo vam rekli’ i – izazivanjem rata, etnickim cišcenjima, iseljavanjima i progonima, paljenjem i rušenjem kuca, uništavanjem imanja, logorima, ubijanjem ljudi, streljanjima i slicnim“, kaže Olujic.
U tome su, objašnjava on, ucestvovali svi – svako na svoj nacin – od škola, univerziteta i Akademije, preko partija, ukljucujuci i opozicione, i državnih ustanova/službi, najviše Jugoslovenska narodna armija i Služba državne bezbednosti, pa do Srpske pravoslavne crkve!
Olujic ukazuje na brojne metode koje potvrduju ulogu tajnih službi u informisanju javnosti za vreme Miloševicevog režima. Vecernje novosti objavile su nedelju dana pre demonstracija 9. marta 1991. u istom broju tri verzije vesti o jednom pravoslavnom svešteniku u Slavoniji, pa je u jednoj objavljeno da je ubijen, u drugoj da je ranjen, a u trecoj da je zarobljen. Trebalo je da se vidi kakva ce biti reakcija javnosti na te vesti i koliki je prag osetljivosti prema stvarnom dešavanju, objašnjava Olujic i dodaje da je i slucaj ’Špegelj’ u januaru 1991. bio montiran od stvarnih i izmišljenih detalja.
Matrica propagandistickog pristupa, tvrdi Olujic, danas se, na primer, može uociti u emisijama RTS-a Kljuc i Upitnik, na TV Pink i TV Košava (posebno u kontakt-emisiji Marka Jankovica), ili u listovima Grom, Kurir, Glas javnosti i – na toj temi „najsistem(at)skije“ uradenom Internet listu Nova srpska politicka misao.
GROBNICE I HLADNJACE
Advokati Nikola Barovic i Dragoljub Todorovic ocenjuju da bi danas novinari koji su ucestvovali u ratnoj mašineriji, mogli biti procesuirani samo za podstrekivanje na zlocin, jer su po zakonu krivicna dela širenja lažnih vesti ili neka druga koja je trebalo sankcionisati vec zastarela.
Barovic ipak smatra da bi takvi postupci mogli biti teško dokazivi i problematicni, zavisno od toga da li bi kao kriterijum bilo postavljeno pitanje podstrekivanje jedne osobe (grupe), ili cele javnosti, kao što je bio slucaj s novinarima iz Ruande. On još primecuje da u sudskom postupku protiv okrivljenih za ubistvo više od 200 hrvatskih zarobljenika na Ovcari kod Vukovara niko nije spomenuo novinske vesti i napise i njihov eventualni uticaj. Nije bila spomenuta cak ni vest o leševima 41 bebe, koju su dan uoci pada Vukovara objavile Vecernje novosti i Televizija Beograd. Imajuci u vidu tu okolnost, teško je proceniti kakav bi bio moguci ishod sudskih postupaka koji bi se eventualno pokrenuli protiv novinara, ali bi to svakako trebalo da bude ucinjeno, dodaje Barovic.
Advokat Dragoljub Todorovic takode ima utisak da je danas palo u zaborav ono što su pojedini mediji i novinari radili devedesetih i da više o tome niko i ne govori. On naglašava da to nije smelo ostati nekažnjeno, jer je posledica toga neodgovornost pojedinih medija, pogotovo tabloida, u poslednjih nekoliko godina.
„Veliki broj novinara, prema mom mišljenju, mogao je biti procesuiran. Miodrag Popov, Nino Brajovic, pa Mila Štula, Milorad Vucelic koji je bio veliki propagandist rata i ko sve ne…! Stalno su huškali, govorili za Hrvate da su ustaše, ali i danas se to radi. Govori se protiv NATO, izbegava se kontekst zbog cega je došlo do bombardovanja i cinjenica da su nadene hladnjace i masovne grobnice Albanaca u Batajnici“, upozorava Todorovic.
Kako kaže, 10 godina prošlo je od završetka poslednjeg oružanog sukoba, ali i danas u Srbiji postoje stranacke novine koje huškaju na rat, podržavaju organizovani kriminal i štite ratne zlocince. Cak ni mediji koji se smatraju profesionalnim ne prenose izveštaje sa sudenja za ratne zlocine i ne posvecuju toj temi dovoljno pažnje, kaže on.
Todorovic primecuje da je povodom desetogodišnjice pocetka NATO bombardovanja TV B92 secanju na tu intervenciju posvetila 22 minuta u vestima u udarnom terminu od 18.30, ali da nijedne reci nije bilo o zlocinima koji su se od marta do juna dogodili na Kosovu, kao ni o albanskim žrtvama.
„Slažem se da bombardovanje nije trebalo preduzeti, da je bilo drugih nacina da se Miloševic ukloni s vlasti i žalim svaku nevinu žrtvu – devojcicu Milicu Rakic, putnike iz autobusa i voza, sve mlade ljude koji su izginuli – ali mora se ukazati na kontekst, na Miloševicevu tvrdoglavost, na te hladnjace, asanaciju, hiljade leševa albanskih žena i dece, na zlocine u selu Meja kod Ðakovice, Podujevu, Kruši, ima ih mnogo. Mediji se ponašaju kao da su samo Srbi u redu, a da su im svi ostali neprijatelji, i to nas vodi u dalje propadanje“, prica Todorovic.
Prema Todorovicevoj oceni ubistvo 48 clanova porodice Beriša u kaficu u koji je ubacena bomba, stradanja u Zvorniku gde je ubijeno 750 ljudi i u nekoliko zatvora desetine nedužnih osoba muceno i izlagano torturama i premlacivanju od cijih su posledica umirali po nekoliko dana, u medijima su skrajnuti jer su za te zlocine odgovorni Srbi.
„Prisustvovao sam sudenjima u 11 predmeta za teške ratne zlocine. Prate ih uglavnom novinari agencija, ali te vesti niko i ne prenosi. Završeno je sudenje za zlocin u Suvoj Reci i doneta odluka da se oslobodi prvooptuženi komandir posebnih jedinica policije za Suvu Reku Radoslav Mitrovic. To tako reci nije propraceno. Nisu pracena potresna svedocenja o zlocinima u Suvoj Reci, Lovasu, Zvorniku, Podujevu, Ovcari… Ovde se detaljno piše kad neko pogine u saobracajnoj nesreci, govori se o sahranama, reakcijama porodice, prijatelja, o porodicnim i socijalnim ubistvima ludih ljudi, ali ne i o organizovanim ratnim zlocinima“, primecuje Todorovic.
TAJNI DOSIJEI
O tome koliko su mediji režimu bili znacajni i važni svedoci i cinjenica da su 9. marta 1991. Miloševic i tadašnji ministar unutrašnjih poslova Radmilo Bogdanovic na ulice Beograda izveli tenkove i brutalno odgovorili na zahtev opozicije da se iz Radio-televizije Beograd – koja je dobila nadimak TV Bastilja baš zbog sistematskih poziva na linc i to ne samo pripadnika drugih nacija i gradana ostalih jugoslovenskih republika, nego i opozicije u Srbiji – povuku direktor Dušan Mitevic i urednici Predrag Vitas, Ivan Krivec, Sergej Šestakov i Slavko Budihna. Povod za taj protest bio je komentar Slavka Budihne, objavljen 16. februara na televiziji, u kojem je optužio Srpski pokret obnove da je „produžena ruka ustaškog hrvatskog režima“.
Cesti su bili i upadi policije u redakcije, privodenja novinara, oduzimanje tehnike, ometanje radijskog i televizijskog signala. Uprkos uverenjima da je veci deo dokumentacije vec uništen, postoji saglasnost u oceni da bi otvaranje dosijea tajnih službi moglo doprineti da se tacno vidi šta su sve radili pojedinci u redakcijama, da se rasvetle pojedini dogadaji, moguce cak i ubistva novinara, kao i uloga medija i nekih novinara u ratovima i na politickoj sceni Srbije u proteklim decenijama. Ni za to, kao ni za kažnjavanje zloupotrebe javnih glasila, nema politicke volje.
Istoricarka Radina Vucetic izražava bojazan da to pitanje u Srbiji nikada do kraja nece biti rešeno, narocito u pogledu dosijea koji se odnose na protekle dve ili dve i po decenije.
„Ostanak Radeta Markovica na celu Službe državne bezbednosti skoro tri meseca posle petooktobarskih promena je preloman dogadaj, pošto je velika verovatnoca da je upravo u tom periodu veliki broj tajnih dosijea falsifikovan ili uništen“, objašnjava Vucetic.
Dragomir Olujic Oluja uveren je da je „problem dosijea“ pre svega skopcan sa potrebom za jakom kontrolom javnosti nad bezbednosnim službama, u cilju „oslobadanja od straha“, ali i da ne postoji „dobra volja“ da se dosijei otvore. Podsecajuci da su po dolasku Demokratske opozicije Srbije na vlast izvesno vreme dosijei delimicno bili stavljeni na uvid, ne javnosti nego „objektima“ tih dosija, on kaže da taj potez nije imao nikakvog efekta ni smisla – ne samo zbog besmisleno stroge procedure, nego zbog i razocaravajuce sirotinjske sadržine i izostavljenih informacija o bitnim slucajevima ili pojavama za koje se zna da su morali biti uneti u te „dokumente“.
On navodi da se otvaranje dosijea izbegava iz brojnih razloga, pocev od toga da se štite pojedine licnosti koje su i danas prisutne na sceni, do politickih nagodbi i ustupaka medu koalicionim partnerima na vlasti.
Bez sumnje, delo službi bezbednosti jeste i vukovarska prica o džakovima sa leševima 41 bebe. Tu vest prvo je objavio tadašnji dopisnik agencije Rojters Vjekoslav Radovic (u periodu posle oktobarskih promena 2000. šef informativne službe Demokratske stranke Srbije), a zbog demantija koji je sutradan usledio njemu je u toj kuci urucen otkaz. U Dnevnikovom dodatku emitovan je razgovor sa covekom koji je „otkrio“ nepostojece leševe, a snimak je i danas moguce videti na sajtu Jutjub. TVB je najpre objavila (ne pozivajuci se na Rojters nego na nezavisnu britansku televizijsku mrežu ITV) vest o „masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovu naselju.
„Stanica prenosi izveštaj fotoreportera Gorana Nikica prema kojem su pripadnici hrvatske garde, povlaceci se iz Vukovara, izvršili pravi pokolj citavih srpskih porodica“, najavio je spiker, uz sliku ruševina i bašti u kojima su bili leševi više ljudi odevenih u civilnu odecu. Usledio je razgovor u studiju sa izvesnim ’Nikicem’: „Oni su to povadili iz podruma, to su bile gomile, spajali su glave, tela, to je sve stravicno izgledalo. Probao sam da snimim, medutim praštali su meci i jedan od vojnika repetirao je pušku i naredio mi da spustim aparat“. Vec sutradan TVB je objavila da je ’fotoreporter’ negirao sve ono što je bio izjavio.
Novinarka Milica Lucic Cavic godinama je, kako kaže, ocekivala da ce neko biti sankcionisan zbog govora mržnje i svega što je u medijima plasirano u vreme Miloševiceve vlasti, ali to se nije dogodilo i sada je kasno da se tako nešto ucini.
„Mislim da je kasno, kao što je kasno i za lustraciju. Mnogi od nas zalagali su se posle pada Miloševica za lustraciju, medutim u društvu nije postojalo raspoloženje za to“, istice ona.
NECEMO GOSPOÐU
Milica Lucic Cavic bukvalno je proterana sa Radio-televizije Beograd zajedno sa 20-ak tada najboljih novinara, medu kojima su bili Mihailo Kovac, Omer Karabeg, Olivija Rusovac i Dušan Radulovic sa radija, ali i drugi radnici te kuce.
Ona kaže da su se prve promene na TV Beograd osetile još u vreme dolaska Miloševica na vlast. Najpre su joj oduzeli emisiju Porota koju je radila, a stopiran je i predlog da joj se dodeli godišnja nagrada televizije za taj serijal. Ukinuto joj je zvanje komentatora u Dnevniku i s tog najbolje placenog posla premeštena je na radno mesto izveštac-reporter, samo jedan stepenik iznad pripravnickog statusa. Zatim je sa još 1.100 radnika poslata na prinudni odmor.
„Devetog marta 1991. godine Miloševicevi ljudi su ustuknuli. Smenjeni su Mitevic, Šestakov, Krivec… i onda je kolektiv predložio da budem glavni urednik informativnog programa, a Mihailo Kovac da bude direktor Televizije. Predlog je stavljen na dnevni red Skupštine Srbije. Tu sednicu gledali smo i ja, moja majka i deca. Pojavi se neki covek, koga u životu nisam videla, pa kaže ’Suviše je dobro znam da bih glasao za nju’. Onda drugi kaže ’Drugovi, pa zar mi hocemo jednu gospodu da metnemo na to mesto? Necemo gospodu’. Pa onda izade za govornicu poslanik socijalista Raka Radovic iz Trstenika i kaže ’Ona ništa ne zna, rekla je da inflacija raste zato što su trešnje poskupele’, a ja takvu glupost nikada ne bih izgovorila. I tako je to propalo“, priseca se Milica Lucic Cavic.
Miloševicu i njegovim pristalicama nisu bili potrebni kritizeri, vec poslušni novinari, i pošto su sa TV Beograd polako proterani najkvalitetniji kadrovi, dovedeni su novi ljudi. Neki nisu imali ni srednju školu, ni znanje jezika, ali su zdušno ucestvovali u propagiranju režima. Na kljucna mesta u televiziji postavljeni su oni za koje se znalo da ce poslušno da obavljaju Miloševiceve zadatke.
Pod uticajem režima struktura se promenila i u drugim redakcijama, posebno u onim pod kontrolom države. Samo odabrani ljudi mogli su da pokrivaju važnije dogadaje na unutrašnjoj politickoj sceni, a narocito aktivnosti Socijalisticke partije Srbije i, kasnije, Jugoslovenske levice. S ratišta nisu plasirani samo izveštaji reportera iz maticnih redakcija koji su u startu na neki nacin bili zavisni od organizacije odlaska na teren i unapred pod rizikom da dobiju sliku rata koja ide u prilog jednoj strani. U onome što smo o ratu znali u to vreme veliki je bio i udeo dopisnika koji su izveštavali koristeci ko zna koje sve izvore i metode da dodu do informacije. Tako su o zbivanjima u Sarajevu, ili kako se tada govorilo na sarajevskom ratištu, publiku u Srbiji uglavnom izveštavali novinari s Pala koji su podatke dobijali od Vojske Republike Srpske pod komandom Ratka Mladica.
SRPSKA NEJAC
Da nije krvavih posledica, neke od informacija plasiranih u režimskim medijima mogle bi danas da zvuce potpuno neverovatno i besmisleno. Novinarka Rada Ðokic, pozivajuci se na izvesnu srpsku stražu, jednom prilikom je javila: „Muslimanski ekstremisti dosetili su se, valjda, najstravicnijeg nacina mucenja na planeti. Protekle noci srpsku nejac žive su bacali u kaveze s lavovima u Zoološkom vrtu Pionirska dolina!“.
Toj kratkoj vesti danas ce se svako nasmejati, medutim u to vreme dramatican glas Rade Ðokic, pracen nejasnim snimkom Sarajeva sa nekog od okolnih brda, nije bio nimalo smešan.
Ista novinarka javljala je da „na sarajevskom ratištu muslimanske snage uz pomoc stranih placenika otvaraju jaku vatru na srpske položaje iz svih pravaca“.
Onaj ko je cuo ove dve vesti ni u snu ne bi poverovao da su Srbi zaposeli brda oko Sarajeva i da cetiri godine granatiraju grad u kojem nije bilo elementarnih uslova za život, a civili ginu od gelera, snajpera i granata.
U srpskim medijima JNA, teritorijalci i dobrovoljci nazivani su „oslobodioci“ i „branioci“, a hrvatske i muslimanske vojne jedinice „ustaše“’, „mudžahedini“, „ustašoidne horde“, „crnokošuljaši“, „bojovnici“, „zenge“, „pijana i drogirana soldateska“.
Novinar Drago Todorovic izvestio je „s focanskog ratišta“: „Još jedna lekcija iz ratovanja, ali i iz rodoljublja, za pripadnike ’zelenih beretki’ na focanskom ratištu. Opšta muslimanska ofanziva u kojoj je na Focu bilo angažovano više muslimanskih brigada, u potpunosti je razbijena… kakvi su to ljudi koji su u svom suludom islamskom pohodu ostali zauvek na srpskoj zemlji. Na rancu ovog nesrecnika ispisano je ime i prezime: Neziri Naim. Ostali koji leže – nepoznati. Možete da zakljucite da muslimani, pored toga što kukaju da nemaju hrane i municije, od sveta kupuju i dobijaju preko crnog tržišta i iz Irana“.
Tekst koji je Todorovic procitao bio je pokriven slikom leševa u osvojenoj Foci i municijom za koju je gledaocu sugerisano da je zaplenjena u borbi.
U novinskim napisima autori vesti želeli su nizom asocijacija da docaraju protivnicku stranu. U tekstovima „Zlocini na salašu“ i „Štit od talaca“, koji su Vecernje novosti objavile 13. novembra 1991. i 20. novembra iste godine, autori T. Bakic, D. Stojic i M. Petrovic pisali su o hrvatskoj „životinjskoj prirodi“. O hrvatskom „varvarstvu“ pisalo se u istom listu u tekstovima „Ustaše ubijaju – i svoje“ i „Krajišnici zauzeli Saborsko“ 12. i 17. novembra 1991, a potpisnici su N. Nenkovic, M. Janoševic i M. Bošnjak.
TOPOVSKO MESO
U tekstovima koje su potpisali D. Stojic i M. Petrovic „Iz podruma u slobodu“ i „Zveri klale u ponoc“ (14. i 22. novembar 1991), govorilo se o „demonskoj prirodi“ Hrvata, dok je Andelko Dragojevic u Vecernjim novostima 22. novembra 1991. u tekstu „Sve zlocince za sve žrtve“, pisao o njihovom „nepojmljivom sadizmu“. Novosti su u tekstu „Specijalci ciste mine“, potpisanom inicijalima B. B. M., 20. novembra 1991. pisale i o „polnoj izopacenosti“ Hrvata koji su, kako je navedeno, „obukli žensku odecu da bi pobegli iz grada“. Pisalo se i o „rasnoj inferiornosti“ Hrvata, uz tvrdnje da regrutuju crnce, ali i da koriste decu kao „živi štit“.
Slicni obrasci korišceni su i u hrvatskim medijima koji su kao odgovor na vest o 40 pobijenih beba u Vukovaru objavili da „srpski cetnici prave ogrlice od prstica“ ubijene hrvatske dece. Primera radi, hrvatski ženski casopis Svijet, u izdanju iz avgusta 1991, umesto modom i receptima bavio se „hrvatskim majkama“, „cetnicima“, „agresorima“, „zlocinima“ i slicnim temama.
Dok su mediji u Srbiji na jednoj strani emitovali lažne i uznemiravajuce vesti o srpskoj nejaci koja je živa bacana u kaveze s lavovima, na drugoj su precutkivali stvarne dogadaje. Bezobzirno trovana netacnim ili poluistinitim informacijama, srpska javnost istovremeno je ostala uskracena za cinjenice o tome šta se zapravo dogadalo u Zvorniku, Foci, Goraždu, Srebrenici, Sarajevu, ili na hrvatskom ratištu.
Dragomir Olujic kaže da je cutanje o dogadajima imalo za cilj da se sopstveni gradani drže u pokornosti i neznanju.
„Na primer, nakon što je pocetkom 1994. godine jedna jedina granata, prema mom sudu, slucajno pala s položaja Armije BiH na, ako se dobro secam, Šamac, Karadžiceve i Mladiceve ’vlasti’ i Vojska Republike Srpske su – prvi put, poslednji put i nikad više – pozvale novinare, i domace i strane, da dodu u taj grad i potpuno slobodno razgovaraju sa svima. Pa kad su oni u razgovoru s meštanima spomenuli blokadu i granatiranje Sarajeva sa srpskih položaja, niko im nije verovao, jer se o tome u ’republicko/srpskim’ medijima cutalo. Miloševicev režim pribegavao je medijskim malverzacijama, najzad, i zbog toga da bi lakše došao do ’topovskog mesa’. To je u konacnici bio sav njihov smisao“, zakljucuje Olujic.
Srpske snage, uglavnom paravojne formacije kojima je (bar zvanicno) komandovao Željko Ražnatovic Arkan, ušle su u Zvornik pocetkom aprila 1992. godine. Grad su zaposeli dobrovoljci koji su iz Srbije stigli u organizaciji Srpske radikalne stranke i raznih drugih stranaka, udruženja i službi. Naredna tri meseca preostalo muslimansko stanovništvo zatvarano je u improvizovane logore, pljackano, ubijano, proterivano. U gradu koji je zbog straha i divljanja te paravojske napustilo i srpsko stanovništvo, danima su ležali ostavljeni leševi ubijenih ljudi. Dobrovoljci pod komandom kapetana Dragana, ali i druge paravojne formacije, organizovano su pljackale muslimanske kuce i prevozile stvari preko Drine u Srbiju, a u prazne muslimanske kuce i stanove useljavali izbeglice iz drugih delova Bosne. Srpski mediji objavili su samo informaciju da je grad „osloboden“, prikazujuci džamiju na kojoj se vijorila srpska zastava, sa cijih je zvucnika odjekivao „Marš na Drinu“. U junu, kada su iz sela Kozluk stanovnici organizovano autobusima odvedeni najpre do Loznice, pa zatim vozom sa stocnim vagonima na Palic i, konacno, preko granice u Madarsku, TV Beograd objavila je prilog o muslimanskim izbeglicama kojima je „utocište“ pruženo u Srbiji. Izmuceni ljudi govorili su pred kamerama kako su lepo docekani i prihvaceni, a novinar nijednom recju nije došao do toga da su ljudi bili primorani da organizovano napuste svoje domove i da potpišu izjavu da svu imovinu ostavljaju – opštini Zvornik.
Lokalni mediji, narocito u ratnim podrucjima, zloupotrebljavani su na drastican nacin. Na sudenju optuženima za ratne zlocine u Zvorniku, svedoceci pred Okružnim sudom u Beogradu o okolnostima u kojima je njen suprug Abdulah Buljubašic uhapšen i kasnije ubijen, Jasna Buljubašic ispricala je da su se oni iz kratkog izbeglištva vratili u Zvornik pošto je na lokalnom radiju objavljen proglas da se svi koji su otišli moraju vratiti do 15. maja 1992. Bilo je objavljeno da ce onima koji ne dodu do tog roka biti oduzeti imovina, stanovi i radna mesta. Cim su došli u Zvornik krenuli su u opštinu da se prijave, ali je usput njen suprug uhapšen i odveden i više ga nikada nije videla. Ispostavilo se da je preminuo u jednom od improvizovanih zatvora od posledica zlostavljanja.
U sveopštoj hajci i stvaranju negativnog raspoloženja prema muslimanskom narodu, dnevni list Politika, tekstovima razlicitih formi i žanrova, svakodnevno je podgrevao atmosferu i protiv muslimana iz Sandžaka. U tekstu Snježana Lalovica, pod naslovom „Kriju se i od svoje senke“, list je 23. avgusta 1993. godine objavio da u Sarajevu „humanitarnu pomoc najmanje dobijaju Srbi“, da „Sandžaklije kontrolišu pijace“ u tom gradu, da „muslimanska vojna policija ne bira nacin da pokupi ljude za kopanje rovova“ i da se na ulicama vodi „neprestani rat raznih grupa“.
U ’ispovesti’ dvojice izbeglica iz Sarajeva novinaru Radovanu Kovacevicu, isti list 5. avgusta 1993. godine objavio je da su profesor i poslanik u parlamentu BiH Naim Kadic i dr Safet Cibo „ucinili sve da se srpski lekari (na jednoj sarajevskoj klinici) prorede, a velikim delom i ociste“. Dvojica pomenutih sarajevskih profesora Univerziteta u tekstu su optuženi da su „mobilisali srpske lekare za odlazak u Goražde, Srebrenicu i, uopšte, na najteže delove fronta“. U tekstu je navedeno i da Ismet Bajramovic Celo organizuje „ulicni lov na ljude“ koji se posle kratke obuke prodaju „za dobru cenu višim komandama“, a oni ih šalju na „narušene linije odbrane, direktno u smrt“.
„U tom i slicnim poslovima najviše su angažovani muslimani iz Sandžaka, a medu njima posebno se isticu Mustafa Zulic i Mušan Topalovic Caco. Njih dvojica ostvaruju cudnu misao, kopaju tunel od Sarajeva do Pala! U stvari, u toj rupcagi zbivaju se zlocini. Caco je sam zvanicno optužen za cak 47 ubistava… krug se zatvara saznanjem da je uglavnom rec o Sandžaklijama koji na taj nacin osiguravaju svoj car u trgovini oružjem, švercu uopšte, ali i u vrhovima vlasti. Masa doseljenika iz Sandžaka ovih dana ubrzano pribavlja dokumente kojima dokazuju da su stranci. To im omogucava da izbegnu mobilizaciju i da se vrate odakle su i došli – u Rašku oblast“, navodi se još u tekstu.
Reportaža je bila ilustrovana fotografijom coveka koji maše noževima, uz potpis „Igra noževa muslimanskog vojnika posle pobede nad Hrvatima kod Bistrice“. Slicnih ilustracija bilo je još, a najupecatljiviji je ’falsifikat’ slike Uroša Predica „Siroce na majcinom grobu“ koji je objavljen u Vecernjim novostima kao ’autentican’ snimak stradanja Srba u Bratuncu. Poznata je i „Majka iz Prekala“, fotografija žene koja s puškom o ramenu i sa dvoje dece ide poljem, iskorišcena da prikaže patnju Srba na Kosovu krajem osamdesetih. Kasnije se, medutim, ispostavilo da je komšijsku pušku na rame nesrecne žene stavio snalažljivi fotoreporter da pojaca utisak (vidi Dosije 27-28, tekst Borisa Dežulovica „Kako je sporni otkup stana teži greh od nespornog raspirivanja mržnje“).
Tokom NATO bombardovanja u medijima su korišcene identicne zloupotrebe kao i gotovo deset godina ranije, sa možda nešto vecim akcentom na „podizanju morala“ naroda, napisima o „uspešnoj odbrani“ tada Vojske Jugoslavije. Iz tog perioda uobicajeni su bili naslovi:“Srbija nikad nece pasti na kolena“, „Visoka patriotska svest i odlucnost da se istraje u pravednoj borbi“, „Opet se javila velicanstvena energija našeg naroda“, ali i „Nastavljena zlikovacka agresija snaga NATO predvodenih SAD protiv naše zemlje“, „Politicki promašaj razrokih nišandžija NATO“, „Blic krig se zaglibljuje“ i slicni.
U vreme bombardovanja mediji su korišceni i za napade na tadašnjeg premijera Crne Gore Mila Ðukanovica, za koga se tvrdilo da boravi u bunkeru u kojem ga „cuvaju kriminalci obuceni u uniforme crnogorske policije“.
Uz neprestano degradiranje i etiketiranje Albanaca sa Kosova kojima je pripisivana odgovornost za bombardovanje, mediji su posebnu pažnju posvetili negiranju humanitarne katastrofe na Kosovu zbog koje je do intervencije i došlo. U jednom od Politikinih tekstova Aleksandar Apostolovski 29. marta 1999. objavio je s podnaslovom „Humanitarna katastrofa omiljena fraza režisera krize na Kosovu i Metohiji“ cinican napis o tome da se na granicnom prelazu prema Makedoniji nalaze „tobožnje izbeglice“ i da navodi stranih medija o kolonama izbeglica s Kosova koje cekaju da predu granicu nisu tacni, jer na toj teritoriji – snega nema.
NOVINARI ISLEDNICI
U službi dezinformisanja i zastrašivanja javnosti mediji su objavljivali i ispitivanja ljudi za koje se tvrdilo da su vojnici suprotstavljene strane i da su ucestvovali u zlocinima. Politika Ekspres 29. jula 1993. objavila je nadnaslov „Austrijski placenici u hrvatskoj vojsci: Ispovest Ulriha Grošedla“ i naslov „Ubijanje je moj posao“. Na istoj strani objavljena je i „Ispovest profesionalnog sarajevskog ubice“, izvesnog snajperiste Jusufa, pod naslovom „Vidim mu lice i pucam“.
Ne može se utvrditi ni identitet tih ljudi, kao ni njihova dalja sudbina, pa nije moguce reci da li su zaista bili zarobljeni Hrvati ili službenici tajnih službi koji su u montiranom procesu ucestvovali u propagandi.
TV Beograd je na pocetku rata u Hrvatskoj objavila izjavu „zarobljenog hrvatskog teroriste“ koji novinaru priznaje da je pred srpskim majkama zaklao njihovo dvoje dece. Na snimku se vidi mladic neurednog izgleda koji mrmljajuci nepovezano odgovara na pitanja novinara. Novinar ispituje grubim tonom, cesto prekida odgovore.
|
Sadržaj( broj 28: mart 2009 – maj 2009 ) MEDIJI I RAT Nastavak Dnevnika na bojnom polju INTERVJU PRIZNANJA Dodeljene NUNS-ove nagrade za istraživačko novinarstvo Kriza istraživačkog novinarstva, moda ili nešto treće MEDIJI I REGULATIVA Poziv na odgovorno novinarstvo: kontrola kolega ANALIZE Sedam godina privatizacije medija u Srbiji PREDSTAVLJAMO Medija centar – mesto gde počinju vesti PROJEKTI Zakonodavni okviri i praksa u radu medija u Srbiji MEDIJSKE AKTIVNOSTI Pregled aktivnosti NUNS-a mart – maj 2009.
|
NUNS, Resavska 28/II 11000 Beograd, Tel/fax: (+381 11) 33 43 255
, 33 43 136