Tako je. Iz straha se pravi buka. U buci je čovjek nekako zaštićen od druge eventualne buke. Od buke sopstvenih duhova koji ga gone

Piše: Rambo Amadeus / Politika ONLINE, Polgledi sa strane

Prije nego krenemo dalje, za Tuluz, još nekoliko riječi o Nici. Dugo mi je trebalo da shvatim u čemu je ta suštinska razlika u atmosferi između ovog turističkog centra i ovih balkanskih , na koje sam navikao. Dobro, arhitektura je iz druge epohe, to je jasno, sve je veće, velelepnije, svaka bašta i balkon su puni cvijeća, čak se vidi da oni koji imaju ravne krovove, takođe, gore imaju ogromne bašte.

Ipak, glavna razlika je što nema buke. Muzika iz kafića emituje se tiho, nema neurotičnog takmičenja između zatupastih gazda ko će jače da odvrne svoje ozvučenje, prosto, buka se smatra nečim nepristojnim.

Zašto Balkanac voli buku? Sjetih se nekog isječka iz, mislim da je knjiga „Bosonogo djetinjstvo” od Branka Ćopića, ili nešto slično, gdje je neki dječak, da bi došao do škole, morao da prođe dijelom puta kroz neku vrlo gustu i mračnu šumu.

Onda bi dječak, kada bi zašao u šumu, da bi odagnao strah, pjevao koliko ga grlo nosi.

Tako je. Iz straha se pravi buka. U buci je čovjek nekako zaštićen od druge eventualne buke. Od buke sopstvenih duhova koji ga gone.

Kad dođe ljeto, pola Balkana ječi do zore u bukama svih vrsta muzike koje se miješaju.

Ječi i zimi, ali u zatvorenim prostorima, pa nije tako strašno.

Ko tu uživa? Sadomazohisti, koji svoje afinitete još nisu osvijestili.

Ima naravno i u Nici bolida koji vole buku, ali oni prolaze gradom zamandaljeni u svojim autima, prepušteni umilnim zvucima pneumatskih čekića koji biju iz zvučnika.

Međutim, napolju se tek kad auto prođe blizu, čuje neka blaga oscilacija. Očigledno da ih zakon prisiljava da tačno onoliko para koliko daju na gargantuovsko ozvučenje, toliko moraju da daju i na zvučnu izolaciju. Zakonodavac je ovdje vješto doskočio primitivcima.

Ne treba mnogo pameti da su protagonisti u dotičnim autima uglavnom dođoši.

Iz grada smo se izvukli lako, zakačivši pauzu ispred nekog univerziteta; buljuk mladih „Ničana” i „Ničanki” motao se ispred nas, dok smo poslednji put provjeravali na planu grada kako dalje.

I tu sam nešto primjetio: omladina, naročito djevojke, mnogo su relaksiranije obučeni, ni jedna djevojka nije našminkana, o šminki, štiklama i golim pupkovima nema ni govora.

Ovdje je pomenuti stajling prepušten prostitutkama.

Na prvi pogled može se vidjeti da im je umjesto kilo šminke koja se topi na suncu i utegnute guzice iz koje kipi pupak i ostali djelovi abdominalnog trakta, osmjeh i radoznao pogled taj koji ih krasi.

Na ovom mjestu čovjek ne može da se ne sjeti na koji način su se kod nas razvile medijske imperije, šireći prigradski ukus svojih gazda po etru kao smrad ispod pazuha po autobusu, prenoseći kamenjarski stajling iz mračnih djelova kaldrme direktno pod televizijske reflektore.

Omladina Balkana nije kriva što misli da je to kul.

Ali, skrećem s teme.

Pogled na kartu ne može da dočara koliko je Francuska velika zemlja. Uz obalu , do Marseja, ima još 300 km, odakle se odvajamo od Mediterana prema Tuluzu, još 300 km. Ovdje smo već blizu Španiji, što se osjeća po arhitekturi, suvom tlu i nižem rastinju. Jako sunce diktira i da je boja crepa na kućama blijedožuta, nisu ljudi budale da stavljaju onaj tamnobordo, za koji ti treba dva megavata struje dnevno da se ispod njega ljeti ohladiš.

Naravno, tu su i desetine modernih, ogromnih vetrenjača koje prave struju.

Vjetar kod njih duva potpuno besplatno, pa su to ljudi iskoristili. Duva i kod nas mislim se, ali samo zbog šaljive erotske pjesme koju ću, zbog uredničke politike „Politike“, ipak samo djelimično citirati.

„Vjetar duva …. mi se klate,
dajte …..(struju) ako Boga znate!”

Put nas dalje vodi pored nekog zamka, koji izgleda kao da je iz stripa „Princ Valijant”. Objašnjavam samouvjereno kolegama da je u stvari princ Valijant rodom odatle. Do danas sam mislio kako je zamak princ Valijanta bio plod crtačeve mašte, pa sam malkice kao i razočaran u crtača, taman koliko da ugasim ljubomoru pred činjenicom što taj zamak nije negdje u okolini moje rodne grude.

Okolina se opet slabo vidi, čim smo se odmakli od španske granice opet je sve zeleno, opet su drvoredi oko autoputa, pa zapravo odmaramo oči na ovom beskrajnom zelenilu.

U kasno sunčano po podne, ulazimo u univerzitetski centar, Tuluz.

Tu ćemo , kao što se pretpostavlja, i svirati.

(Kraj)