Putopisanije 3

Nakon tri čaše različitih vina od kojih moram priznati da ni jedno nije bilo ništa naročito, jer za ona najbolja nisam htio da dajem 15 evra za čašu, fiziologija ipak radi svoje, i počinjem da promatram žene.

Prelazak iz Italije u Francusku, bez obzira na to što nema graničnog prelaza i što je arhitektura ista, vidi se po tome što Francuzi očigledno vode više računa o zelenilu.

Sve je pošumljeno, nema govora da je razlika u pošumljenosti posljedica razlike u klimi, radi se o istoj obali, istoj geografskoj širini, istom reljefu u zaleđu.

Prosto, u Francuskoj se očigledno više trude oko zelenila, više im je stalo, rekao bih.

Razmak između dva smjera autoputa takođe je zasađen ukrasnim niskim rastinjem.

Svaka kuća, svaki neobrađeni pedalj zemlje je pod ukrasnim biljem. Pade mi na pamet da u onim staklenicima Monaka koje sam toliko hvalio i koji se nastavljaju i u Francuskoj nisu samo paradajz, paprika i provansalski začini već da tu uzgajaju i cvijeće; sigurno da su kavaljeri po Azurnoj obali ozbiljni potrošači istog.

Šta kupiti ženi koja ima sve? Cvijeće, ili burek?

U Nici smo rezervisali hotel uz pomoć internet-čarolija, u strogom centru, tri minuta hoda od mora i čuvene Promenade des Anglais.

Hotel je u stvari prilična rupa, u koju dolazi omladina iz Amerike, ali za 40 evra po osobi teško da se može naći bolje. To je u stvari apartman, sa kuhinjom, pa smo kupovali klopu u samoposluzi i spremali je sami.

Meso i riba su skuplji nego kod nas, duplo, ali ostalo je jeftinije.

Na primer, boca vina Chenet, koje se uvozi kod nas (primijetili ste ga sigurno, boca ima tanak i kriv grlić), usred Nice je 2,80 evra. Kod nas je oko 600 din. (7,5 evra). Ne pitajte me ko uzima razliku.

Nica je nekad pripadala Talijanima, ali ju je Napoleon u svom naletu patriotizma „oslobodio“. Očigledno je bio jači.

Kasnije su je otkrili Englezi, shvatili su da je klima izuzetno prijatna, pa su brže-bolje pokupovali placeve na kojima su sad hoteli.

Nica je uređena kao neka ogromna jahta. Dakle, bulevar uz more, između njega i plaže široko šetalište, bez ikakvih građevina koje bi ometale vidik velelepnim hotelima „Belle Epoque“ fasada, čiji unutrašnji luksuz bih rado provjerio da mi je muzika malo komercijalnija… Ali tješim se činjenicom da je i sami Mocart, o čijem talentu nema spora, živio skromno, pa je zapravo moja ambicija u pogledu luksuza nerazumna.

Naravno, zabavnije je porediti se sa netalentovanima i bogatima, kojih je sve više. Zavist prema njima je tako oštra i slatka… ali oni očigledno imaju i neke druge talente kojih ja nisam svjestan. Neću dozvoliti bar da okupiraju redove u ovom tekstu.

Ulica iza Promenade des Anglais, koja je od mora zaklonjena, mnogo je zanimljivija. Puna zanimljivog svijeta, i mladog i starog, prodavnica, kafića, restorana, koji su btw triput jeftiniji od onih koji gledaju na more.

U vinskom baru ne morate da kupite čitavu flašu vina, svako vino (a ima ih najmanje 200 vrsta) možete da poručite na čašu.

Odmah mi padoše na pamet naši ugostitelji koji misle da je nepristojno da ti sipaju vino iz otvorene buteljke, pa imaš samo dvije varijante, da piješ točeno vino, neko smeće koje oni ko zna gdje nabavljaju, ili da poručiš čitavu flašu, kao žedni preduzimač.

Atmosfera nepovjerenja prvi je krug pakla…

Nakon tri čaše različitih vina od kojih moram priznati da ni jedno nije bilo ništa naročito, jer za ona najbolja nisam htio da dajem 15 evra za čašu, fiziologija ipak radi svoje, i počinjem da promatram žene.

Shvatam da su mi crnkinje najljepše, tu nisam naišao na razumijevanje kolega koji ipak preferiraju arijevsku seksualnost plavuša.

Ali zaista, prćasti nosići, debele usne, izvijene obrve, duboke, afričke oči i hod divlje mačke, i to na dvije noge, u meni bude neki praistorijski plamen, koji se naravno ugasio odmah nakon što sam primijetio da me njihovi tamnoputi pratioci gledaju sa neskrivenim i prijetećim prezirom. Htjedoh jednom omanjem da objasnim kako smo mi sa njima braća nesvrstani, ali pomisao da politički možda nije tako potkovan kao ja obeshrabrila me je.

Nica, kao i sva turistička mjesta, logično, obiluje turistima, pa neka leteća analiza domaćeg stanovništva nije ni moguća. Malo sam prisluškivao telefonski razgovor mlade Amerikanke, takođe gosta našeg skromnog hotela, ona je za Nicu govorila da je „so nice“.

Ta slučajna igra riječi bila mi je zanimljiva jer očigledno nije bila proizvod njenog čeonog režnja. Njoj bi, sudeći po potpuno neinteligentno skrojenom debelom dupetu koje je virilo iz govornice, „Nica“ i „nice“ mogli u mozgu danima stajati jedno pored drugoga da ne ukači vezu.

Zašto nemam više para da ostanem u ovom divnom edenu?

Dva dana u Nici prošla su između naizmjeničnih šetnji i permanentnog ždranja svega i svačega što bismo kupili u samoposluzi. Glad nas je, daleko od rodne grude, ludački morila, valjda na nervnoj bazi… a činjenica da sami kuvamo nas je ohrabrivala da žderemo svako pola sata, jer smo u stvari na taj način štedjeli lovu izbjegavajući restorane! Klasična balkanska ekonomija.

Ipak, izNicesmomoralidalje.

Rambo Amadeus / Politika – Pogledi sa strane
[objavljeno: 04/07/2008]