Piše: Rambo Amadeus, Politika – Pogledi sa strane

Živi čovjek u opštini Monte Karlo, i bere paradajz ispod staklenika! Kod nas na moru ko god ima šansu da izda sobu u sezoni odmah zaboravlja na papriku i paradajz, koji se naposlijetku uvoze iz susjednih zemalja

Dakle, nastavljam putopisanije od prošlog petka, rekoh da smo iz Beograda, preko Hrvatske i Slovenije, pa preko sjeverne Italije stigli do drevne Đenove.

Otkad smo počeli da vozimo pored mora,svako brdašce, lijevo i desno od puta krasi neki lijepi zamak i crkva, oko kojih je skoncentrisan mali, srednjovjekovni gradić, ali očigledno u funkciji i danas, sudeći po obrađenim baštama, sveže ofarbanim škurama, staklenicima i vešu koji se suši na terasama.

Čovjeku odmah pada na pamet jedna sasvim posebna navika koja ovdje postoji, a to je održavanje objekata u njihovoj funkciji, izgledu i stilu, nema nakaradno nadzidanih kućerina niti bilo kakvo novije zdanje koje bi remetilo staru arhitekturu.

Moj pokvareni mozak odmah zamišlja šta bi bilo kad bi se naši službenici ušetali u njihove kancelarije koje izdaju građevinske dozvole…za dve godine bi se svako od tih prelijepih gradića pretvorio u Kaluđericu.

Približavamo se Monaku. Ispod puta, kao neka stara kraljica u fasadama boje breskve,leži Monte Karlo. Miris starog i novog novca skoro da probija u auto. Ogromne marine sa jahtama, jedrilice, kao neke vrlo ležerne ptice besciljno krstare svjetloplavim morem po tihom vjetru. I one su nekako velike, elegantnije i duguljastije nego one na Jadranskom moru. Nemaju zdepaste trupove, valjda im nije bitno da što više kreveta strpaju u njih.

Ipak, ono što me ostavlja bez teksta jesu zaseoci, naselja u pozadini Monte Karla, male skromne, ali vrlo lijepe kućice sa nepreglednim brojem staklenika. Toliko staklenika nisam vidio nikada u životu, opet zamišljam nekoliko scena, koje želim da podijelim s vama.

Prva, kako se na trgu u MonteKarlu gađaju krastavcima i paradajzom, prosto mi je neshvatljiva nesrazmjera između broja staklenika, to jest količine uspjelog povrća i broja pretpostavljenih turista.

Tu scenu sam nekako odmah izbacio iz glave, skupocjene haljine na damama MonteKarla sigurno nisu podobne za ovu vrstu sporta.

Očigledno da većini ljudi, koji žive u pozadini tog mondenskog centra, uopšte ne smeta da budu poljoprivrednici.

Živi čovjek u opštini Monte Karlo, i bere paradajz ispod staklenika!

Kod nas na moru ko god ima šansu da izda sobu u sezoni odmah zaboravlja na papriku i paradajz, koji se naposlijetku uvoze iz susjednih zemalja. Nama se može, ali bogati Monako uzgaja svoj paradajz, izvinite molim Vas.

Zabavljen mislima o balskim haljinama, netaknutoj arhitekturi, paradajzu, siru i paprikama, ni ne primjećujem da smo iz Italije prešli u Francusku.

Graničnog prelaza kao da nikad tu nije ni bilo.

Ej bre, između tolike dvije države nema prelaza!

Opet moj pokvareni mozak zamišlja šta bi bilo kad bi neko i pokušao da zaustavi saobraćaj radi carinskih formalnosti. Za jedan sat ona kolona koja juri 140 na sat stvorila bi red do Mađarske. Tužno se prisjetih beskrajnih kolona šlepera na granicama unutar Balkana i velelepnih, skoro nabavljenih raskošnih graničnih prelaza u kojima sve vrvi od zaposlenosti. Koliko izgubljenih radnih sati, besmislene papirologije, potrošenog goriva na milimetarsko pomjeranje kolone, pokvarenih jaja, proklijalog krompira, ubuđalog sira i uginulih ovaca, koje nisu imale razumijevanja za unutarbalkansku pograničnu temeljitost.

Utoliko naš „peugeot 806”, iako još malo pa punoljetan, veselo klizi prema Nici, očigledno ponosan što je napokon točkovima zakoračio na rodnu asfaltnu grudu…

(Nastaviće se )