Do sada sam pričao o nekim važnim momentima i iskustvima stečenim putujući po par evropskih zemalja. Pisao uglavnom o stvarima i detaljima koji bi mogli biti od koristi jer kako sada stvari stoje prvog januara će doći do lagane pometnje, a za sve pa i to, treba biti spreman. Čini mi se da sam uspeo da ne budem matoro zakeralo što ja u stvari i jesam, te da vam dočaram i na svoj način predstavim tu veliku prevaru zvanu pečalba.
Vezano za tu nastupajuću seobu Srbalja (ne znam koja bi po redu bila) mogu samo još da poželim da će ipak biti onih koji će ostati u Srbiji jer mnogo volim da igram karte ili šah, a o jambu i preferansu i da ne divanim previše. (Betli)
Nadam se da nećete nepromišljeno krenuti „k’o sa lanca“ jer vam se može desiti da se vratite za samo nekoliko dana, zato prst na čelo, pa dobro razmislite. Moju računicu ste čuli i ona kaže da je sve ono što možete zaraditi više van Srbije ipak preskupo i rizično jer nije sve u novcu. Naravno može biti i sasvim drugaćije – ali …. hmmm. Ono što vam se može desiti jureći beskompromisno za novcem je mnogo gore od svega zbog čega želite da pobegnete. U stvari, ko sam u stvari ja da znam sve to?
Danas ću vam drage moje i dragi moji, pričati o odlascima i dolascima.
Počeo sam da razmišljam kad odlazim ili dolazim, gde ja to i odakle odlazima a gde se vraćam. Kažu da se čovek vraća kad iz neke pizde materine dolazi svojoj kući, a da odlazi kad u tu pi …. mislim tamo ide, svojevoljno naravno. U mom slučaju nema odlazaka i povrataka jer imam tri destinacije na kojima se mogu, naravno besplatno i o svom trošku zadržati po par meseci u tri države, pa samo dodlazim , dolazim, dolazim i počelo da mi se sviđa, pa nek košta koliko košta. Jednostavno gde god da krenem dolazim- jer odlaske nekako još od pionirske marame i svih onih partizanskih i ostalih patriotski nastrojenih filmova nekako ne varim.
Nažalost ili možda na sreću sam svoju kuću izgubio jureći da toj kući i svima u njoj obezbedim sve ali nekako sam se nekim čudom već snašao. To je baš ono o čemu sam govorio par redaka iznad potencijalnim osvajačima bankovnih kartica, metaliziranih skupocenih automobila i ostalih čudesa. Ipak shvatio sam u međuvremenu da je najvažnije imati kuću kao i da kuća nije zgrada, cigla, luster, špajz pun zimnice ili prozor sa kojeg pljuckaš i bacaš pikavce na komšijsku terasu ispod. Kuća je osmeh koji te dočeka, kuća je topla reč i ćutanje u mraku kad zagrliš ili si zagrljen. Zato svima koji imaju tu i takvu kuću želim da kažem da je to ipak najvažnije i najvrednije.
Polasci u Srbiju su uvek bili euforični i veseli– naravno, a svaki povratak tup, mutav, odvratan. Već posle par dana boravka dole krenem sa odbrojavanjem kao pred streljanje.
Prvih nekoliko dana u pravilu imam obavezu da se svima uredno javim, da deci donesem poklone a onim starijim pozajmim neku kintu onako do sledećeg dolaska, jer su baš sad u velikoj krizi ali nekih pomaka ima pa …. Moram da obiđem matorce naravno i po ko zna koji put preslušam odavno snimljen monolag u dve varijante. Varijante obično ne pričaju međusobno jer je jedna od njih ili zaboravila neku godišnjicu ili rođendan, ili je ostavila otvoren frižider celu noć ili mnogo hrče noću. Varijante su uvek u pravu- obe.
Glavni i planski deo mog boravka je vezan kao i uvek za rad na svemu što pokušavan da uhodam. Sretnem puno novih lica i bude tu svega i svačega pa onako u kompletu sve ispadne dobro.
Nerviraju me fraze, zavidni pogledi i čaršijske priče ali to je deo mog posla i skoro da sam se na to navikao. Na živce mi idu oni koji već godinama pričaju istu priču koja je nešto kao lična virtuelna revolucija a da ni jedno slovo od svega nisu realizovali već presipaju iz šupljeg u prazno ubeđeni da su u strašno važnoj misiji. Međutim da ovaj tekst ne bi ispao hejterski monolog reći ću da volim svoj mali musavi i prljavi grad, pun nesposobnih ali rečitih likova da još uvak volim da odem u Bioskop „Zvezda“ ili prošetam korzoom i vidim šta je novo. Da vidim ko koga, ko je koliko i ko je za inat komšiji …
Od prošle godine svaki moj dolazak je obeležin okupljanjem uglavnmom blogera i par dobrih starih drugara pa se to desi u nekoj od dobrih borskih kafana uz sve što je u takvim prilikama i red. Evo kako su me moji drugari prošle godine na današnji dan dočekali, naravno o mom trošku. Žao mi je što sa nekolicinom od njih više nemam zajedničke teme za razgovor ali shvatiće oni i sami već. Video zapise ću vam pokazati sa ponosom jer i pored svega sve ove ljude smatram velikm, sposobnim i veoma uspešnim, bez obzira na posao kojim se bave.
Dame i gospodo Restoran „Hajduk Veljko“ Bor 02. septembar 2008 godine, nekako baš u ovo vreme. Pogledajte nemontirane materijale jer je sažet video ipak bio šaljivo montiran pa ne želim da se neko od aktera sada u novonastaloj situaciji naljuti.
http://www.youtube.com/watch?v=9OD58ryCLZo
http://www.youtube.com/watch?v=j8hmBuaPavk
http://www.youtube.com/watch?v=6nTxByee5eA
http://www.youtube.com/watch?v=IIe7FU1JZTI
http://www.youtube.com/watch?v=xF1-6GIIgRw
http://www.youtube.com/watch?v=i6kUPcPfeg4
http://www.youtube.com/watch?v=rWPpiDrSx2s
E pa mora malo COPY/PASTE … tek da se ne uspavate.
4 Komentara
Charolija
3. septembar 2009. at 01:21Dolasci veseli, odlasci tužni, klasika, ali tako je uvek i svuda.
Pokušaću da iskomentarišem sve dosadašnje postove koji se tiču „upropašćavanja Evrope“.
Meni zaista ne može da bude jasno, nije bilo i neće, zašto nekome za odlazak u svet bude glavni motiv novac? Nemoj da se ljutiš na mene, ali zaista ne razumem.
Po meni to izgleda ovako, recimo… Stvorila se odlična prilika da odem negde i da zaradim, možda i ne zaradim, ali prilika je prilika. Ja se spakujem i odem. Ostavim muža, decu, roditelje, prijatelje i odem u neizvesnost, da bih jednog dana imala novac, da bih jednog dana svima nama bilo bolje, da bih stvorila ovo ili ono. 🙄 To što sam žensko po meni nema nikakve veze, znači ako okrenemo uloge, tvoja žena je dobila priliku da ode.
Ti si ostavio porodicu, znači i ja ću da ostavim porodicu. Ljudi smo. Ne razumem i ne mogu da razumem, zašto?
Ako si već bio spreman da se žrtvuješ za svoju porodicu i dobrobit svih vas, zar nije i tvoja žena bila spremna na sve to? Ako nije, zašto si je ostavio i otišao? Zašto niste otišli zajedno? Zašto nije došla kad te je krenulo?
Gde su u celoj priči deca koja rastu bez oca? Zar sve to ima cenu? Koliko košta izgubiti porodicu, prijatelje, mali zagađeni grad? Koliko košta doći jednom godišnje i počastiti ih, poklonima, pozajmicama, večerom, pijankom… Zar sve može da se plati?
Koliko košta videti unuka dogodine kad napuni godinu dana? Gde je tu prvi zubić? Prva reč. Ne sudim ti, jedan je onaj koji sudi, samo iznosim svoje mišljenje i pitanja.
Sve ovo pišem, jer mi je u ovom postu jedna rečenica mnogo ubola oko, iz nje govori materijalista Švajcarac. „Evo kako su me moji drugari prošle godine na današnji dan dočekali, naravno o mom trošku.“ Naravno o mom trošku… čemu takva rečenica u ovakvom jednom postu?
Kivan si, tužan, sve si ostavio i otišao, imaš pare, ali vrlo malo ti je drugog ostalo. Važnog.
Kada bih već otišla, zaradila i vratila se jednom godišnje. Bilo bi mi predrago da mogu da počastim drugare, o svom trošku, a da to ne naglasim.
„Dočekali me o mom trošku.“…pa šta, što je o tvom trošku? Možda jutros nisu imali za mleko deci, ali su se obradovali druženju sa tobom i ostalim drugarima? Obradovali se da provedu lepo veče. Misliš da to, što je o tvom trošku nešto znači?
Ti si od Srbina postao Švajcarac, a od Srbina ne može biti Švajcarac. Srbin koji približno postane Švajcarac, postane čudni materijalista.
Ne nisam te ni sa kim ogovarala ili pričala o tebi, nisam poludela i nije PMS. Jedna rečinica, navedoh je već, me je pomerila sa mesta. Možda je niko drugi neće primetiti, ali zaista prijateljski te molim, da je izbrišeš iz ovog posta.
Nisi ti baš toliki Švajcarac koliko ponekad ispadne da jesi. Ne moraš da odgovoriš na gomilu mojih pitanja, samo znaj da te Ivana i dalje poštuje, jer treba imati muda za sve to što si ti uradio, a Ivana poštuje ljude sa mudima.
borsky
3. septembar 2009. at 06:45Rečenica koja te je ubola i treba da ubode pa da svi komentariüu kao što si to uradila ti. Nadam se da ti nije promaklo da je to kao i veći deo teksta u šaljivom tonu i da nekog velikog materijalizma – nema. Ti vrlo dobro znaš da meni taj stil ponašanja ne leži i da me savršeno boli, za švajcarce, puvanje i duvanje. Našalio sam se kao i milion puta do sada u svojim tekstovima i opet o svom trošku.
Nisam se pretvorio u Švajcarca- barem mislim da nisam i baš zbog toga sam i rešio da budem lud sve to ostavim i vratim se.
Na ostala pitanja, uglavnom nemam odgovor a da ih imam i da sve ima nekog smisla, ne bi bilo mene ovakvog i mojih dilema, pa ni ovih tekstova. Jednostavno- to sam ja kakav jesam. Praznim se i pišem, ne dodvoravam se nikome i ne gačem samo sednem i napišem i to je to.
Možda je sve to tako zato što u svojim tekstovima ne pravim kompromise i ne razmišljam šta će se kome svideti a šta ne. Svi oni siguran sam znaju da sam se šalio i da ću svaki put rado uraditi isto, taman posla da je to nešto što nekome želim da prebacim.
Mislim da ćeš razumeti, i da sve što „ubode“ treba i da zaboli a ja kad me zaboli viknem, kažem nešto ili režim. Neki ljudi ne znaju kad ih zaboli, jer ih stalno nešto bode pa im svejedno.
Charolija
3. septembar 2009. at 10:46Znaš kako kaže naš narod u šali, pa uvali. Ako si se ti šalio, onda sam i ja. 😉
borsky
3. septembar 2009. at 11:42Znaš onaj deo iz predstave „Radovan III“ gde Radovan kaze da je zvao nekoliko puta nekog da bude gost kod njih u Stanislavovom trošku … Čisto zezanje
Pa nisi se šalila samo nisi razumela da time nikoga nisam omalovažio niti uvredio (nije mi bila namera). Ako je neko slično tebi razumeo – evo ja se izvinjavam javno, i kajem se zbog toga.