Miljenko Jergović/ Politika ONLINE
Ideja da Srbi Hrvatima trebaju samo zbog trgovine je, naravno, nacionalistička
Hrvatska je pred sudom svjedočila u korist nezavisnosti Kosova. Čovjeku baš i nije jasno kakvog smisla ima takvo svjedočenje, ali ako je već takav običaj, ako države jedne drugima svjedoče kao što to čine građani, pa se uvijek nađe neko ko će vam posvjedočiti da ste u svojoj „škodi“ prošli na zeleno, a ne na crveno kao što kaže policajac, onda je onaj koji je skupljao svjedoke po svijetu mogao naći bilo koju od šezdesetak država što su priznale Kosovo, i to po mogućnosti neku najudaljeniju, koja ni s Kosovom, ni sa Srbijom nema nikakve veze, nego je iz čiste dosade i od duga vremena priznala tamo neku državnost na brdovitom Balkanu. Ovako, stari je svat tražeći kumove učinio nešto jako loše: Kosovu i stanovnicima Kosova ni na koji način nije pomogao, jer svjedok baš i nije sasvim pouzdan, pa ni kumstvo ne vrijedi, ako je tu o kumstvu riječ, a na bezveznom je povodu zavadio dvije države koje baš i nije lijepo ni uputno zavađati ako je bilo kome na Balkanu želio dobro.
Ili će, ipak, biti da se to Hrvatska sama gurala da svjedoči u korist Kosova, ne bi li tako razjarila komšije Srbe i ne bi li time zadovoljila dubinsku opsesiju svojih političkih elita da hrvatsku nacionalnu i državnu korist vide i nalaze isključivo u srpskoj šteti. Pri tom, svejedno je njima i za Kosovo i za kosovske Albance, nisu ti ljudi osobito voljeni, cijenjeni i poštovani ni kada su hrvatski pekari i slastičari, pa je malo vjerojatno da bi se hrvatske vlasti brinule o njihovoj državnosti. Albanci su u toj priči, i u takvom hrvatskom doživljaju vlastitih nacionalnih interesa, važni samo ako čine zlo Srbima.
Cinično je stoga kada ambasador u Beogradu Željko Kuprešak hrvatsko svjedočenje opravdava i objašnjava obavezama svoje države prema NATO članstvu. Osim što zaboravlja da postoje neke članice NATO-a koje ne samo što nisu svjedočile u korist Kosova, nego im ne pada na pamet ni da priznaju kosovsku državnost, on kao da se pravi važan, velik i moćan pred svojim srpskim domaćinima i hrvatskim komšijama, pa se kiti i šepuri članstvom u NATO-u. Kao, zaostali i siromašni susjedi pojma nemaju što znači biti sila među silama i kako je to na ravnoj nozi razgovarati s Amerikancima, Nijemcima i Luksemburžanima, te im je bolje i da ne pitaju što sve stoji iza toga hrvatskog kosovskog kumovanja i kumstva.
Problem s načinom na koji hrvatska politika još uvijek doživljava Srbiju i Srbe sastoji se u tome što bi ta politika rado da po strani od međudržavnih odnosa, od međusobnih emocija, kulture i politike, ostanu privreda, trgovina i trgovačka razmjena. Dakle, neka odnosi među ljudima budu ispunjeni mržnjom, neka se po Hrvatskoj kamenuju srpski auti, a daj Bože da i po Beogradu bude kamenovan i koji hrvatski, jer ništa drugo i ne zaslužuju oni koji odlaze u Srbiju. Neka sva Srbija, skupa s ministrom Vukom Jeremićem, bude bijesna na Zagreb zbog Kosova, u Zagrebu će zbog toga biti sretni i zadovoljni, i neka Tadić odbije Mesićev poziv da posjeti Zagreb, jer hrvatske političare za to nije briga, ili sladostrasno u tome uživaju, ali ne daj Bože da zbog Kosova Tvornica duhana Rovinj u Čačku proda dva pakla „ronhila” manje, ili da u Todorićevim maksi-dućanima opadne promet hrvatskih „dureks“ prezervativa.
Ideja da Srbi Hrvatima trebaju samo zbog trgovine je, naravno, nacionalistička. Ali osim što je nacionalistička, ona svodi državu na koncern, holding, kombinat ili korporaciju. Vlasnicima kombinata je, naravno, sve potaman, jer Srbi kao blesavi kupuju hrvatske proizvode, što se vidi i po bezbrojnim hrvatskim reklamama uz srbijanske drumove i po srbijanskim novinama i televizijama. Ali običnom svijetu baš i neće odgovarati nastave li države komunicirati kao trgovačka preduzeća, dok će se narodi i državne politike međusobno klati i gložiti. Problem je, međutim, u tome što ambasador Željko Kuprešak ne nastupa kao ambasador Republike Hrvatske, njezinih građana i njezinog kulturnog, političkog i civilizacijskog identiteta. On je u Beogradu, uglavnom, ambasador hrvatskoga krupnog kapitala i nekolicine njegovih vlasnika.
U danima priznanja Kosova, a mjesecima prije nego što će i Hrvatska priznati Kosovo, gorjela je i hrvatska ambasada u Beogradu. Nakon toga njezini su prozori i vrata zabarikadirani željeznim pločama, pa ta zgrada danas izgleda kao neki šašavi secesijski bunker. I po tome je neobično nalik obližnjoj američkoj ambasadi. No, Amerika je daleko, a osim toga Amerikanci znaju gledati i zatvorenih očiju. Hrvatska je, međutim, blizu i bilo bi mudro da Kuprešak otvori vrata i prozore na ambasadi, a ne da na Srbiju i Beograd gleda isključivo kroz izloge Todorićevih supermarketa. Time bi učinio dobro svojim građanima, a za Kosovo neka svjedoče oni koji o Kosovu ne znaju ništa, oni koje nije briga ni za Albance, ni za Srbe, a bogme ni za Hrvate, bez obzira na to što su Hrvati svemirska NATO sila.
